U ZEMLJI ETIKETA
Generacija političara, koja će uspjeti da pomiri Crnu Goru, biće u istoriji naše zemlje značajnija od svih onih koji su bili do sada donosioci velikih državnih odluka. Pošto sam obećao da ću tekst završiti u roku a pišem ga istog dana kada ga trebam predati, za ovo što sam napisao u uvodu inspirisala me je sjednica dvadesetak naistaknutijih članova moje partije.
Imam 22 godine i portparol sam u partiji koja je godinama unazad bila najača i najorganizovanija opoziciona partija. Demokratska partija socijalista (DPS) se na sve njima svojstvene načine borila da nas pobijedi na državnom nivou, a dešavalo se da smo u određenim periodima „držali“ polovinu lokalnih samouprava.
Tih godina sve je bilo kako treba i to najbolje očitava rečenica: “u dobru je lako biti dobar, na muci se poznaju junaci”. Iako dosta nezavistan i samostalan, u gradu u kojem sam rođen (Mojkovac ) se oduvijek raspravljalo o politici, to je nešto što ti uđe u krv.
Neka vrsta strasti i ljubavi prema idejama i porodica, koja je od prvoga dana bila uz Socijalističku narodnu partiju (SNP), dva su ključna razloga da ja aktivno uzmem učešće u političkim događajima i dođem do pozicije na kojoj sam danas. Međutim, neki ljudu su definitivno retrogradni i sa njima ne možemo graditi modernu Crnu Goru.
Samo je promjena vječna i ništa drugo. Rekao sam im da gledaju u budućnost i vole zemlju svojih potomaka, a da poštuju zemlju predaka. I ništa više od toga. U vrijeme referenduma sam imao 10 godina i svima je jasno da nisam mogao glasati. Da sam mogao, danas u dvadeset drugoj, znam kako bih glasao. Ali ne zato što ne volim Srbiju, već zbog toga što težim najboljem za moju zemlju.
U Crnoj Gori sam rođen, tu planiram i da ostanem. Poštujem one koji misle drugačije ali isto tako im ne dozvoljavam da utiču na moje mišljenje. Isto tako, predložio sam im da se ostave pitanja NATO integracija. Završena priča.
Što se mene tiče, nikada više neću otvoriti to pitanje. Imam hrabrosti da kažem: Ne možemo DPS promijeniti na ovaj način i u ovim okolnostima. To svima treba da bude jasno. Postoje dva načina: revolucija i sistemske promjene. Ima onih koji smatraju da je sa prvim načinom već pokušano. Institucije su reagovale, procesi su u toku, a epilog možemo pretpostaviti.
Drugi način je težak. Težak za ljude koji su preko 20 godina stradali zbog političkih uvjerenja (moja porodica spada u ovu kategoriju). Dio vladajuće partije mora biti dio promjene. Ko misli da ovo nije tačno i da sam još jedan “izdajnik” kada ovo kažem, ponosan sam na tu izdaju, ali ćemo i narednu deceniju plaćati cijenu te velike zablude koju pokušavaju da nam prodaju neki sadašnji politički prvaci. Postavlja se pitanje, sa kim i koliko daleko se može ići? Koliko se može oprostiti? Za šta se mora krivično odgovarati?
Kao neko ko istinski voli ovu zemlju, navija za re – prezentaciju, poštuje simbole, a uz to pripada partiji zbog koje zlonamjerni lijepe etiketu mržnje mogu reći da se referendumskog procesa, iskreno, ne sjećam baš najbolje. U vrijeme sedmog bataljona, sam bio u vrtiću i ponovo sam ja kriv. Kriv za nečije hirove i nerealne ambicije.
Zato, potrebno je staviti tačku na dosadašnju inostranu politiku i hrabro nastaviti putem punopravnog članstva u EU i u potpunosti se okrenuti unutrašnjoj konsolidaciji i sprovođenju istorijskih reformi. Stanje je loše, urušen je sistem. Treba preuzeti odgovornost i raditi na depolitizaciji i demokratizaciji društva. Očistiti pra – vosuđe od partijskih kadrova. Profesionalizovati policiju. Sasjeći kriminal i korupciju. Podsticati ljude da kritikuju ali i da predlažu rješenja. Na kraju, a tek na početku, si na raskrsnici. Kako dalje u zemlji koja ti je zbog pripadnosti nekom pokretu zalijepila etiketu?
Nemam problem da priznam gdje smo griješili, a gdje smo bili najbolji. Volim SNP jer je uvijek bio najbolji kada je u pitanju ono što se zove život. Nema porodice u Crnoj Gori da im djelovanje SNP-a nije uticalo da im se bar malo poboljša životni standard.
Bili smo prvi i kada se borilo da se penzionerima vrati oteto, kada se ukidala neustavna taksa na gorivo i kada se otimalo „euro po euro“. Prvi smo bili i kada smo htjeli uvažiti majke Crne Gore, a u ovim slučajevima je bitno biti prvi. Zato je i vrijeme da idemo ka vrhu.