Krećući se između Istoka i Zapada, crnogorski narod je u svom postojanju prošao kroz različite državne tvorevine, civilizacijske i kulturne krugove. Sve to je dovelo da budemo suočeni sa ogromnim iseljavanjem i traženjem sreće u mnogim zemljama, počevši od regiona, preko Evrope, pa sve do Amerike i Australije.
Statistika je dramatična i to posebno za sjeverni region u kojem je početkom 90-tih godina življelo oko 220 hiljada ljudi. Međutim, godine pod šapom ove iste vlasti su učinile svoje i nanijele teške posledice koje su dovele da broj stanovnika koji je napustio Crnu Goru od početka devedesetih pa do 2011.godine, pređe 40 hiljada. Poseban trend napuštanja je nastavljen od obnavljanja nezavisnosti, a od 2011. do 2016.godine, smanjen je broj građana za još 10 hiljada! Trenutni statistički podaci govore da svakoga dana prosječno 10 ljudi napusti sjever u potrazi za boljim životom.
Danas, preko 20.000 nezaposlenih i oko 12.000 “socijalaca” naseljava, po prirodnim resursima najljepši i najperspektivniji dio naše zemlje, što predstavlja poraz ove vlasti.
Statistički podaci govore da je oko 7.000 stanovnika naše zemlje u poslednje tri godine tražilo azil. To ne iznenađuje u zemlji u kojoj siva ekonomija caruje, gdje oko četrdeset hiljada radnika radi bez znanja institucija i bez uvođenja u pravne okvire, gdje grcamo u dugovima, a nijesmo sposobni da naplatimo desetine miliona eura poreskih dugova, u kojoj se za preko 25.000 zaposlenih ne plaća obavezno osiguranje, gdje se otvaraju nova radna mjesta samo u sektoru koji se bavi igrama na sreću, a privreda stagnira, čekajući bolje dane.
Nego, mnogi i dalje strpljivo čekaju svoj red da pođu i pokušaju negdje daleko da ostvare svoj san …
Kao slobodan i zabrinut građanin, ne mogu da se pomirim sa floskulom o regionalnom razvoju i dosadašnjoj politici Vlade prema sjeveru, a ukupne prognoze su surove. Po nekim projekcijama UN, u Crnoj Gori će do 2050.godine živjeti preko 50.000 stanovnika manje nego danas.
Do skoro smo se pitali zašto mladi odlaze, sad se pitamo zašto svi odlaze?
Ključni problem leži u nezaposlenosti. Kada vam većinu stanovništva čine penzioneri, korisnici socijalne pomoći i nezaposleni, onda je nešto trulo u sistemu. Nezaposlenost i nedostatak finansijske sigurnosti je osnovna stvar. Mladi žele da rade, ali da rade pristojne a ne robovske poslove po primorju, za poslodavce koje je tranzicija u dobrom dijelu oblikovala kao kontroverzne biznismene koji ne daju jedan slobodan dan u mjesecu, gdje smjene traju oko 12 sati, gdje se ne plaćaju prekovremeni sati, gdje ste smješteni u nehumanim uslovima i svjesni ste da radite za male plate, dok oni stiču ekstra profit i gledaju da na svaki način izigraju zakoni i sve podrede ličnom bogaćenju.
Samo finansijski nezavisan pojedinac je slobodan čovjek.
Na kraju, sve dok prilikom formiranja vlasti ključni koalicioni dogovor i tačka sporenja bude broj fotelja, a ne uspješna ekonomska politika, podsticanje otvaranja novih radnih mjesta, više sredstava za obrazovanje i zdrastvene usluge i moćne i nezavisne institucije koje će se boriti protiv kriminala i korupcije, ne možemo se nadati da ima sunca za nas.