Položio je prijemni ispit. Nakon četiri uzastopne pobjede, Santjago Solari je uvjerio čelnike Reala da je pravi čovjek na pravom mjestu. Da zavrijeđuje ugovor i klupu trostrukog uzastopnog šampiona Evrope.
Nekadašnji argentinski reprezentativac je 32. strani stručnjak kome je povjereno vođenje španskog fudbalskog gorostasa. U godini kada je rođen u Rozariju, 1976, Real je 17. put proslavljao titulu španskog šampiona. Na klupi i ramenima navijača nalazio se – Miljan-Čiča Miljanić.
Čovjek kome je fudbal posao
Otac Akim, ponosni Banjanin, želio je da mu sin jedinac bude – inženjer.
„Još kao malom sam mu govorio: ti ćeš biti moje inženjerče.“
I, mimo crnogorskog patrijarhalnog koda, nije bilo kako otac kaže. Po završetku Drugog svjetskog rata, 1946. u Beogradu, u koji su njegova porodica doselila iz Bitolja, preko Jagodine i Kragujevca, 15-godišnji Miljan je odabrao fudbal. I Crvenu zvezdu, simbol koji je kao partizan nosio na kapi.
Gotovo tri decenije kasnije, u martu 1974, napustio je beogradski klub – svoj „otrov i med“ – poslije 8 godina trenerovanja, ostavivši u riznici sedam trofeja i uspomene na velike pobjede, poput one nad Liverpulom na Enfildu u novembru 1973.
U džepu je imao potpisan predugovor sa Realom, koji ga je uporno mamio tri godine.
Kako je bio i šef selektorske komisije reprezentacije SFRJ, koja se pripremala za Mundijal u Njemačkoj, javili su se dežurni kritičari.
„Postoje dva rješenja: ili da povuče potpis i zahvali se Realu ili da se FSJ zahvali sadašnjem selektoru“, pisalo je u uvodniku jednog beogradskog dnevnika.
Nije bilo vrijeme za zahvalnice. Miljanić je na Svjetskom prvenstvu vodio „plave“ do drugog kruga i sedme pozicije. U Dizeldorfu 3. jula, Jugoslavija je u svom posljednjem meču poražena od Švedske 2:1.
Dva dana kasnije, Miljanić je bio 1.500 kilometara zapadno, u Madridu. Pred kamerom španske državne televizije kao novog trenera Reala predstavio ga je predsjednik Santjago Bernabeu.
Onaj Bernabeu po kome se zove stadion u aveniji Konće Espine.
„Ovo je čovjek kome je fudbal posao“, izgovorio je nekadašnji napadač, direktor, trener, pa predsjednik „merengesa“, sa kojima se radovao osvajanju šest titula evropskog prvaka.
Za dvogodišnji ugovor mu je dao 150.000 dolara.
Džimi Konors, koji je dan nakon predstavljanja jugoslovenskog stručnjaka u Madridu osvojio Vimbldon, nagrađen je za trijumf sa – 23.000 dolara.
„Ako jednog dana ne mognem da se bavim fudbalom, moja porodica biće obezbijeđena“, rekao je Miljanić Tanjugu.
„Pitanje je kako će se snaći“ – bila je sumnjičava Marka. Sezonu ranije, Real je završio na osmom mjestu u šampionatu sa 16 bodova manje od Barselone, koja je letjela na krilima trostrukog dobitnika Zlatne lopte Johana Krojfa.
„Od njega se očekuju spektakularni rezultati. Dobio je više novca i privilegija no i jedan trener u Španiji. Sada se očekuje da vrati taj veliki dug.“
Dugovi znaju da nas povedu ka uspjehu.
Fudbalski revolucionar
Slike opijanosti slavom iz vremena Puškaša i Di Stefana u Madridu je počela da prekriva prašina. Poljuljanog identiteta, Real je tražio nove puteve do uspjeha.
Miljanić je zatekao prosječan tim, sa glavnim igračima, Amansiom Amarom (34), Manuelom Velaskezom (31) i Pirijem (29), u poodmaklim fudbalskim godinama. Zrele za penziju, mislili su mnogi, nakon što ih je Barsa u februaru 1974. je na Bernabeu pregazila 5:0.
„Moj posao je bio užasno težak. Znao sam da je nemoguće stvoriti nekadašnji Real. Riješio sam da napravim tim koji će igrati atraktivno, ali i praktično“, prisjećao se decenijama kasnije Miljanić.
Koji je u Madrid donio insistiranje na taktičkim detaljima i fizičkoj spremi – vježbalo se i po tri puta dnevno, a kondicioni dio je rađen pod nadzorom Srećka Radišića, Miljanićevog saradnika iz Zvezde.
„Trenirao sam kao nikada u životu. Tjerao me da radim ono što ranije nisam“, svjedočio je krilni napadač Amaro Amansio, šampion Evrope sa Realom i španskom reprezentacijom.
Njegova taktika je bila… Pa, prilično jednostavna. Ne više od dva dodira, a zatim duga lopta. Efektno, korisno, ne i lijepo. Zato će i mnogo kasnije, pojedini španski novinari pronalaziti paralele sa Žoseom Murinjom.
Od anemičnog i beskrvnog, pisao je beogradski magazin Tempo, Miljanić je napravio punokrvi i rasni tim.
„Bio je inventivan. Izmjenio je metodologiju treninga u Španiji. Svi su ga voljeli, jer je širio ljubav i pozitivnu energiju“, uspomene su na taj period tadašnjeg igrača Visentea del Boskea.
Onog Del Boskea koji će kao trener „kraljevskog kluba“ osvojiti dvije titule evropskog šampiona, a kao selektor Španije pehare evropskog i svjetskog prvaka.
Miljanić je inspirisao drugu fudbalsku mladost Amansija i Velaskeza, Santiljanu pretvorio u rasnog golgetera, u omladinskom timu otkrio Hozea Antonija Kamača; Pola Brajtnera, koji je nakon osvojenog Mundijala sa Njemačkom prešao u Madrid, sa pozicije beka prekomandovao u srednji red… I rezultati su pratili njegove naume.
U prvoj Miljanovoj sezoni Real je poslije tri sušne godine vratio šampionski pehar u Madrid. Krojfova Barselona je nadmašena za 13 bodova, a od nje nije primljen gol u dva meča. Petog januara 1975. „blau grana“ je preskočena na Bernabeu (1:0), što je bio prvi trijumf „merengesa“ u El klasiku poslije četiri godine.
Sezona je začinjena trijumfom nad Atletikom iz Madrida u finalu Kupa. Bila je to prva dupla kruna „kralja“ poslije 13 godina.
Rezultati na španskom tlu su pokrili neuspjeh u Evropi. U kojoj je Realov put zaustavila – Crvena zvezda. Sudbina ima čudnovat smisao za humor.
Nakon prvog meča četvrtfinala Kupa kupova, u kome je „kraljevski klub“ pobijedio „crveno-bijele“ u Madridu 2:0, Čiča nije otputovao na beogradski revanš.
„Nisam mogao da izdam svoje srce.“
Real je poražen 2:0, a zatim nakon penal serije ispao…
Sezonu kasnije, nova šampionska titula unijeta je u trofejnu riznicu Reala. Iskorak je napravljen u Evropi – u Kupu šampiona, Real se domogao polufinala, tek drugog u osam sezona. Bajern je bio jači za Gerda Milera, autora tri gola (1:1, 0:2).
Uticaj na Del Boskea
I tu je došlo do zasićenja. U trećoj Miljanovoj sezoni, Real nije mogao dalje od 9. mjesta. Opozicija, do tada utišana trofejima, bila je sve glasnija.
I pored negodovanja, miljenik Bernabeua započeo je četvrtu godinu u Madridu. Već na startu prvenstva 4. septembra 1977. „merengesi“ su poraženi u Salamanci. Navijači su izgubili povjerenje, igrači ga minirali. Došlo je vrijeme da digne sidro. Smijenili su ga.
„Odlazim uzdignuta čela i čistih računa“, rekao je napuštajući klub jedan od svega trojice stranih trenera koji su sa Realom osvojili duplu krunu. Drugi je Leo Benhaker, treći – Vujadin Boškov.
Prije povratka u Jugoslaviju, u bolnici je posjetio oronulog predsjednika, koga je životna energija izdavala. Navodno, Bernabeu mu je rekao da za kormilom nikada nije imao tako snažnog i poštenog čovjeka.
No, i da je ta priča samo legenda: stope Miljana Miljanića u Realu su vidljive.
„Uticao je na moju generaciju da počne da se bavi trenerskim poslom“, priznao je Del Boske.
Ispred Murinja, Anćelotija, Hidinka, Zidana…
Miljan Miljanić – „izuzetna ličnost u jugoslovenskom i svjetskom fudbalu, ugledan i cijenjen stručnjak“, kako stoji u Fudbalskoj enciklopediji, trener Valensije, selektor jugoslovenske reprezentacije na Mundijalu 1982, pa Kuvajta i Ujedinjenin Arapskih Emirata, predsjednik FSJ – umro je 13. januara 2012. godine.
Dan kasnije, igrači Murinjovog Reala, među njima i Kristijano Ronaldo, nosili su crni flor oko rukava na gostovanju Majorci u meču Primere.
Sahranjen je 17. januara u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Nad humkom, među ostalima, od njega se oprostio i Amansio.
„Njegov dolazak u Real predstavljao je revoluciju. Naučio nas je kako da pratimo i slušamo.“
Do danas, Miljanić je, sa Benhakerom i Fabiom Kapelom, jedan od trojice stranih trenera koji je sa Realom osvojio više od jedne titule španskog šampiona. A pokušavali su, bezuspješno, i Murinjo, Karlo Anćeloti, Gus Hidink, Jup Hejnkes, pa i Zinedin Zidan…
Izvor: FOSMedia.me