Mr Marija Radinović, potpredsjednica Odbora SNP Glavnog grada Podgorica, u emisiji „Vjerom kroz život“ na radiju Svetigora, govorila je o položaju osoba sa invaliditetom, s posebnim osvrtom na oblasti obrazovanja, zapošljavanja, političkog života, itd.
Osobe sa invaliditetom su jedna od najranjivijih kategorija stanovništva u Crnoj Gori. Iako se vlast godinama unazad hvali značajnim rezultatima u pogledu poboljšanja njihovog položaja, ostaju određene činjenice koje je neophodno apostrofirati kako bi se sagledala šira slika.
Naime, iako nadležni organi to već duže vrijeme najavljuju, još uvijek nije kreirana jedinstvena baza podataka o osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori, u kojoj bi bio dat jasan pregled njihovog stanja.
Takođe, ostaje otvoren čitav niz pitanja na koje nadležne institucije nisu dale odgovore, kao što su:
Koliki broj OSI još uvijek nema utvrđen procenat invaliditeta?
U koliko opština su do sada formirane komisije za utvrđivanje procenta
invaliditeta i procjenu preostale radne sposobnosti i mogućnosti
zapošljavanja?
Koliko OSI, iz razloga propuštanja da se utvrdi procenat invaliditeta, još uvijek nema asistenta u radu?
Koliko u prosjeku traju sudski postupci u kojima kao stranke učestvuju
osobe sa invaliditetom, a imajući u vidu činjenicu da je zakonom
definisano da se oni moraju rješavati po hitnoj proceduri?
To su sve pitanja koja zahtijevaju jasne i precizne odgovore i dužnu pažnju i ozbiljnost onih koji su zaduženi da se bave ovom problematikom. Nažalost, mora se konstatovati da ona često izostaje.
Takođe, važno je naglasiti da veliki broj javnih institucija ni do danas, 2020. godine, nije prilagođen osobama sa invaliditetom, što je već nekoliko godina preporuka i zahtjev Evropske komisije, koja se ponavlja u izvještajima o napretku Crne Gore. Podsjećam da je obaveza rekonstrukcije objekata sagrađenih prije usvajanja Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata 2008. bila oročena na avgust 2013. godine, a da i do danas postaje organi javne uprave i lokalne samouprave koji nisu prilagođeni osobama sa invaliditetom.
Najtragičnije je što veliki broj škola i fakulteta nije prilagođen osobama sa invaliditetom. Naime, istraživanja NVO sektora su pokazala da su u velikom broju škola u Crnoj Gori toaleti i druge prostorije nepristupačni za OSI, a da oni koji su prilagođeni često služe kao mjesto za ostavu ili za druge svrhe. Na taj način vrši se svojevrsna diskriminacija prema osobama sa invaliditetom, a posebno je zabrinjavajuće što sve to moraju da trpe djeca koja u svojim mladim godinama o tome ne bi trebalo da razmišljaju.
Kada je riječ o obrazovanju, nameće se pitanje koliko su obrazovni programi u crnogorskim školama i na fakultetima prilagođeni osobama sa invaliditetom, a posebno slijepim i slabovidim osobama, odnosno u koliko obrazovnih jedinica su obezbijeđeni udžbenici na Brajevom pismu? Jasno je da ni ovdje nemamo zadovoljavajući odgovor.
Nešto što izaziva zabrinutost je i institut poslovne sposobnosti zbog koje osobe s intelektualnim oštećenjima ili mentalnim oboljenjima gube pravni subjektivitet. To znači da ove osobe nemaju garantovano pravo na zapošljavanje, samostalan život uz podršku, nemaju pravo glasa, kao jedno od osnovnih prava demokratskog društva, zasnivanja braka i porodice, niti pristupa pravdi.
S obzirom da je pristup pravdi važan za svakog građanina, mora se naglasiti to da su u velikom broju sudova službe za besplatnu pravnu pomoć nepristupačne za osobe sa invaliditetom, odnosno da nisu adekvatno arhitektonski prilagođene ovim licima.
Zapošljavanje je oblast u kojoj je diskriminacija OSI posebno prisutna. Poznato je da poslodavci u Crnoj Gori ne žele da daju zaposlenje ovim licima, a često su spremniji i da plaćaju kazne, odnosno posebne doprinose za nezapošljavanje lica sa invaliditetom nego da ih zaposle. I kada dobiju posao, OSI su često tretirane na neadekvatan način, tako što se ne poštuju njihova znanja, vještine i sposobnosti jer se oni gledaju isključivo kroz invaliditet koji imaju.
Problematično je i to što se ne zna na koji način država sankcioniše poslodavce koji ne plaćaju posebne doprinose zbog nezapošljavanja osoba sa invaliditetom, a takođe ne postoji podatak koliko poslodavaca je do danas sankcionisano po tom osnovu.
Društvena sfera u kojoj je odsustvo osoba sa invaliditetom više nego vidljivo je i politički život naše zemlje. Poznato je da u političkim partijama koje predstavljaju građane u Skupštini Crne Gore i lokalnim skupštinama gotovo da nema osoba sa invaliditetom. Na taj način, nažalost, šalje se jasna poruka da osobe sa invaliditetom još uvijek nisu poželjne na političkoj sceni, da ne postoji uvjerenje da bi one mogle da se bave javnim poslovima kvalitetno, pa na taj način hiljade osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori ostaju bez autentičnog predstavnika koji bi mnogo bolje razumio i predstavljao probleme sa kojima se svakodnevno susreću.
U tom smislu, SNP CG ima u svojim redovima zaposlen određeni broj OSI, čime vršimo svoju obavezu prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i osposobljavanju lica sa invaliditetom i dajemo primjer odgovornosti prema našim sugrađanima.
Sve političke partije moraju dati doprinos da se riješi pitanje nepristupačnosti biračkih mjesta za OSI, jer se radi o osnovnim ljudskim pravima. U tom smislu, važno je predstavnici političkih partija u Državnoj izbornoj komisiji, kao i u opštinskim izbornim komisijama učine sve da olakšaju pristup biračkom mjestu licima sa invaliditetom.
Socijalistička narodna partija Crne Gore ostaje posvećena borbi za bolji i dostojanstveniji život osoba sa invaliditetom, a nadamo se da ćemo u narednim godinama imati više razloga za zadovoljstvo kada je u pitanju njihov status.