U odbrani „gospodareve“ poljuljane pozicije ovih dana prednjače raznorazni dvorski književnici, analitičari i mlađani režiseri. Velika je njihova potreba da veličanstveni narodni bunt, nikad viđen u Crnoj Gori, analiziraju sa sociološkog stanovišta i tako se dodvore voljenom šefu. Međutim, zaboravljaju da je njihov stav potpuno minoran i beznačajan.
Najdalje je u ovim bezličnim pokušajima otišao Milorad Popović, koji je dao sebi za pravo da procjenjuje kada i kakav odgovor država treba da dâ na litije koje se organizuju poslednjih sedmica.
Samoproklamovani „branitelj države“ časne učesnike istorijskih okupljanja naziva „moleban revolucionarima“, ističući da su hrabri samo kada ne nailaze na otpor, te da je Cetinje jedina „slobodna teritorija“ u Crnoj Gori.
To mu nije bilo dovoljno, pa je u svom prepoznatljivom, malograđanskom stilu izjavio da su ciljevi litija anticrnogorski, da mitropolit Amfilohije želi da zadrži monopol nad crkvama, te da je na djelu pokušaj stvaranja „hibridne teokratije“.
Toliko nebuloza u jednom tekstu ni papir ne može trpjeti, ali na to smo od ovog režimskog spisatelja navikli. Crnogorska vlast je upregla svu propagandnu mašineriju, uključujući i pomenutog, kako bi osporila opravdanost zahtjeva koji se čuju na litijama širom zemlje, a koji se odnose isključivo na povlačenje sramnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Velika je panika na dvoru kada im je i pomoć ovakvih dobrodošla.
Objašnjavati Popoviću da je Crkva uvijek bila na braniku Crne Gore, te da je čuvar duhovnog bića i tradicionalnih vrijednosti za koje su naši preci davali živote, uzaludno je. Najbolju i najjasniju poruku poslao im je prije dvije noći narod Crne Gore.
Zaslijepljeni mržnjom i strahom, vjerovatno su se pravili da ne vide da su u povorkama za pamćenje bili i njihovi prijatelji, rodbina i kumovi. Ne žele da priznaju da Crna Gora konačno diše jednim plućima i kuca jednim srcem. Ali, na njihovu veliku žalost, ni hiljade Popovića i njemu sličnih to ne mogu poreći.