Jučerašnji napad Milutina Simovića na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i zvaničnu Srbiju nije ništa novo u kontanimiranoj, nezreloj i antisrpskoj retorici crnogorskih vlasti kojoj svjedočimo poslednjih nedelja. Ipak, ovaj istup potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja – čije resorno ministarstvo nema apsolutno nikakve veze sa Zakonom o slobodi vjeroispovjesti – do tančina je ogolio perfidne namjere Demokratske partije socijalista u pogledu spomenutog zakona i naše Crkve.
Krenimo redom: U svom odgovoru na izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića “da će Srbija pokriti sva dugovanja SPC samo da zaustavi progon naše Crkve“, ministar Simović odgovara da se “država ne bi naplaćivala od manastira, već od skupocjenog zemljišta koje je u posjedu Crkve“. Time je, sasvim slučajno, ogolio i motive sopstvene partije da uđe u obračun sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, misleći naravno na one – materijalističke.
Dakle, Simović je samo kazao ono što je javnost već i znala: ne radi se o naprasnom produhovljenju crnogorske vlasti, već o želji da se, Đukanovićevim rječnikom – “valorizuju“ naše svetinje, kako bi sjutra, hipotetički rečeno, neki bogati investitori mogli podići hotel sa pet zvjezdica u okolini, recimo, manastira Ostrog.
S druge strane, oštra i maliciozna poruka ministra Simovića upućena predsjedniku Srbije da “Srbija niti je gradila, ni oslobađala, ni čuvala crkve u Crnoj Gori“ demonstrirala je njegovo ozbiljno neznanje, ali i nepoznavanje istorije našeg naroda.
Simović – koji je svoje naučne domete ponajbolje iskazao u odbrani svog specijalističkog rada na temu “Biološka vrijednost sadnog materijala krompira u zavisnosti od roka vađenja“ – bi morao da zna da su većinu naših manastira i crkava, pogotovo onih najznamenitijih, sagradili naši preci koji su sebe, ma koliko Simoviću to izazivalo neprijatna osjećanja – nazivali Srbima.
Primjera radi, neke od naših najznačajnijih manastira – manastire Morača i Đurđeve stupove, podigli su Nemanjići davnih 1252, odnosno 1213. godine, mnogo prije obrisa moderne Crne Gore. Nadalje, manastir Ostrog je osnovao i utemeljio hercegovački Srbin, Sveti Vasilije. Istom logikom, Cetinjski manastir je podigao vladar Zete, Ivan Crnojević, i načinio ga sjedištem Zetske eparhije koju je uspostavio, na Simovićevu žalost, Srbin Rastko Nemanjić, u narodu poznatiji i kao Sveti Sava, čiji se epitrahilj i danas čuva u tom manastiru. O desetinama drugih manastira i crkava koje su utemeljili Nemanjići i druge znamenite ličnosti naše istorije, ovaj put nećemo, ali ipak upućujemo sve one koji ne znaju ili se prave da ne znaju ove istorijske fakte na udžbenike istorije za osnovce koji im može uliti nova znanja, ali i proširiti vidike.
S tim u vezi, kao ozbiljna partija iskoristićemo i ovu priliku da pozovemo gospodina Simovića, ali i partiju koju predstavlja da se okanu kontinuirane proizvodnje izjava koje isključivo dižu tenzije i produbljuju podjele u crnogorskom društvu, jer osim svoje malicioznosti uglavnom služe da motivišu još veći broj građana da izađu na ulice. Uz to, pozivamo Demokratsku partiju socijalista da konačno, posle trideset godina, posluša glas naroda – čak i dobar dio svog biračkog tijela – te nađu kompromis sa našom Crkvom i povuku sporni zakon.
U suprotnom, jaz podjela će biti sve veći i veći, što nikome, a pogotovo ne onima koji snose najveću odgovornost za mir i bezbjednost države – ne ide u prilog.
Najzad, gospodina Simovića podsjećamo na davnašnje riječi predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića koji je svojevremeno kao mladi student željan vlasti kazao: “Ko god je bježao od volje svog naroda – narod ga je na kraju stigao.“