Ponekad se u meni javljao gnjev zbog onoga što su mu činili, ponekad sam plakala, ali negdje u sebi znala sam da tako mora. Jer, davno je kazano da hrišćanin ne može da ostvari ni ljubav prema Bogu ni istinsku ljubav prema čovjeku ako ne proživi mnoge i teške nevolje. Da bez nevolje nema spasenja, kaže Habjanović Đurović
Mi uglavnom znamo za čuda Svetog Vasilija. I gotovo da ništa ne znamo o njegovom životu. Zato sam, kada sam počela da istražujem, bila najprije veoma iznenađena. Potom zadivljena. Shvatila sam da je on zaista bio pravi krstonosac. Visoko je uzdizao krst Hristov. Pod krstom je okupljao narod i krstom ga je blagoslovio. Ali, istovremeno, poput Hrista, on sam posrtao je pod krstom, idući svojim stradalnim putem. Često je bivao i razapet na krstu, kaže u intervjuu za naš list Ljiljana Habjanović Đurović. Ona je na Sajmu knjiga u Beogradu potpisivala svoj najnoviji roman „So zemlji”, o Svetom Vasiliju Ostroškom. Roman je objavila izdavačka kuća „Globosino Aleksandrija”.
• Kada ste odučili da napišete roman o Svetom Vasiliju Ostroškom?
-„Slava mu i milost!” rekla bi moja baba svaki put kada pomene Svetog Vasilija Ostroškog. I dok bi izgovarala te riječi hvale ustala bi ispunjena strahopoštovanjem, skrušeno bi pognula glavu i pobožno se prekrstila. Ne pamtim trenutak kada sam prvi put čula za Svetitelja. Kao što ne znam kada sam prvi put čula riječ majka, i riječi voda i hleb, i riječ Bog. Zato mi se čini da znam za njega od kad znam za sebe. Baba je poticala od Bjelopavlića. Od onog srpskog plemena koje je nastalo kada je Bijeli Pavle sa sinovima iz Metohije došao pod Ostrošku vrlet. Znala je mnoge priče o Svetom Vasiliju. Pričala mi je o čudima koja je činio za života, i posle smrti. Ja sam bila osjetljiva djevojčica, žive mašte. I dok je baba pričala, jasno sam vidjela sve te uzbudljive i čudesne prizore. Te priče su me očaravale, uzbuđivale, zavodile. Ponekad su budile u meni neki mukli strah. Ponekad su me opominjale. Ponekad me ispunjavale nadom. I nekim posebnim uzbuđenjem i nadahnućem. Davale su mi snagu. Ali, nijednog trenutka nisam posumnjala u njih. A i kako bih? Pričala ih je moja baba. A ona me nikada nije lagala. Osim toga, kraj svetih moštiju čudotvorno je izliječen od smrtonosne bolesti babin sin, moj ujak Vladimir. I ja sam svakodnevno sretala živi dokaz čuda Božjeg i milosti Svetog Vasilija. Moj ujak, koga je majka odnijela pod Ostrog i položila podno Svetiteljevog kivota već pomodrelih usana i samrtno blijedog, ovog ljeta napunio je 85 godina. I bolest mu se nikada nije vratila. Dakle, Sveti Vasilije bio je dio mog života od najranijeg djetinjstva. Neko ko nam je blizak. Naš. I ja sam ga voljela. Ali mnogo je godina prošlo, desetak puta sam otišla pod Ostrog, prije nego što sam počela da se pitam kakav je bio čovjek koji je zaslužio da se u njega useli Duh Božji. Kada sam pročitala prve podatke o njegovom životu, shvatila sam da je to jedna uzbudljiva i veličanstvena priča. Odmah sam znala da ću jednoga dana napisati roman u kome ću otkriti kako je Stojan Jovanović iz Mrkonjića postao Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac. I počela sam da čekam da Sveti odredi čas.
• Kako je nastajala ova knjiga? Šta je bio najteži teret koji ste nosili tokom procesa stvaranja?
-Ljubav. Strahopoštovanje. Strah Božji. Svijest koliko dragocjen dar mi je dao Sveti Vasilije kada je dopustio da ispišem njegovu priču. Postojana strepnja i neprestani trud da ne pogriješim i da se ne ogriješim. Da ne iznevjerim veliku milost Svetoga. Da ne rastužim njegovu majku. Da ne razočaram ljude koji su mi pomagali dok sam se pripremala za pisanje knjige. Da ne prevarim čitaoce. Osjećala sam i veliku intelektualnu odgovornost jer su u romanu obrađene dvije značaje teološke teme – mučeništvo i čudotvorenje. Odahnula sam tek kada je mitropolit Amfilohije pročitao rukopis i dao mi blagoslov da objavim knjigu. Veoma sam zahvalna mitropolitu što mi je dao slobodu da mogu da mu pošaljem svoj rukopis i zamolim ga da ga pročita. Kada dobijem njegov blagoslov, znam da sa knjigom mogu i pred Boga i pred ljude.
• Sveti Vasilije, a i manastir Ostrog, zauzimaju posebno mjesto u Vašem i životu Vaše porodice. Recite nam nešto o tome…
-Moji suprug, sin i ja veoma smo vezani za Svetog Vasilija, i ta je veza živa i stalna. Bili smo pod Ostrogom nebrojeno puta. Kada je Aleksandar diplomirao, i kada smo ga pitali šta želi da mu kupimo, tražio je krstić osveštan na moštima Svetog Vasilija. Sveti Vasilije je Slava naše firme. Ali, posebno želim da pomenem jedan događaj kroz koji se projavilo čudo Božje. Bilo je to u vrijeme kada je našoj porodici bilo veoma teško. Jednog popodneva sjedela sam u dvorištu ophrvana brigom i sva jadna. I tada sam ugledala Svetitelja. Stajao je i gledao me, istovremeno moćan i blag. Meni je srce drhtalo. Posle nekoliko trenutaka, nestao je. Već sjutradan, sve je krenulo na bolje. Kao da je Sveti Vasilije svojom svjetlošću rastjerao mračne sile koje su nas skolile.
• Kako ste gradili lik Svetog Vasilija? Kako su tekla istraživanja, priprema građe?
-Uprkos svim predznanjima, bio je to dug i veoma složen proces. Pročitala sam brojne knjige o Svetom Vasiliju, o vremenu u kome je živio, o istorijskim događajima, o ličnostima koje je sretao, o životu i običajima u Hercegovini i Brdima. O hajducima i monasima, o katoličkim lovcima na duše i unijatskoj crkvi, o principima turske vlasti, o zulumima i poturicama. Čitala sam tekstove Svetih otaca o mučeništvu i čudotvorenju, jer je Sveti Vasilije i mučenik i čudotvorac. Obišla sam mjesto njegove rodne kuće u selu Mrkonjići, crkvu Nikoljaču u kojoj je kršten, i grob njegove majke. Bila sam u manastiru Zavala, u koji je došao kao dječak, i popela se do gornje pećinske isposnice pri vrhu brda. Bila sam u Tvrdošu, manastiru njegovog postriga, i u manastiru Svetog Luke u Župi Nikšićkoj… Na svim tim mjestima u duhu sam bila sa njim. Bila sam nekoliko puta i u Ostroškom manastiru. Molila sam se pred Svetiteljem. Otac Roman odabrao mi je vrijedne i rijetke knjige iz biblioteke Ostroškog manastira. Dobrotom oca Sergija vidjela sam i dodirnula najveće blago ostroške riznice – zavještajno pismo Svetog Vasilija. Neđo Bošković, koji se stara o kućištu Jovanovića u selu Mrkonjići, i o crkvici nad njim, poklonio mi je punu kesu bobica sa košćele koju je zasadio otac Svetog Vasilija kada mu se rodio sin. Stara već 408 godina, ona još uvek rađa.
• Vaš junak tokom svog zemnog života još stiče neizmjernu ljubav svog naroda, koja prevazilazi i nipodištava kategoriju vremena, geografske pa i vjerske granice i kapije. Nije bilo lako, najprije dječaku Stojanu, a potom monahu, pa mitropolitu Vasiliju, da stekne, ali i sačuva tu ljubav…
-Mi uglavnom znamo za čuda Svetog Vasilija. I gotovo da ništa ne znamo o njegovom životu. Zato sam, kada sam počela da istražujem, bila najprije veoma iznenađena. Potom zadivljena. Shvatila sam da je on zaista bio pravi krstonosac. Visoko je uzdizao krst Hristov. Pod krstom je okupljao narod i krstom ga je blagoslovio. Ali, istovremeno, poput Hrista, on sam posrtao je pod krstom, idući svojim stradalnim putem. Često je bivao i razapet na krstu. Svoj krst je primio dobrovoljno i nosio ga je s ljubavlju. Smireno i bez roptanja podnosio je patnju i odricanja, progonstvo i klevete, podmetanja i laži, prijetnje i poniženja, sve radi vjere pravoslavne. Braneći svoj narod i od Turaka i od Latina. Dok sam pisala, zamišljala sam njegove muke, osjećala sam njegov bol i strah, njegov stid zbog ljudskih nedjela i usamljenost među ljudima. Ponekad se u meni javljao gnev zbog onoga što su mu činili, ponekad sam plakala, ali negdje u sebi znala sam da tako mora. Jer, davno je kazano da hrišćanin ne može da ostvari ni ljubav prema Bogu ni istinsku ljubav prema čovjeku ako ne proživi mnoge i teške nevolje. Da bez nevolje nema spasenja. Da se, kao što je Gospod rekao jednom hilandarskom monahu posustalom u vjeri, sa krsta ne silazi. Sa krsta se skida.Mila Milosavljević
Crkva je sama čudo
• A čudotvorenje, koje je osvjedočeno, zapisano… Kažete da je sama Crkva hrišćanska po sebi čudotvorenje…
-Crkva Hristova sama po sebi je čudo. Na čudu je nastala. Sa čudom živi. Čudesno je začeće Gospodnje. Gospod je za života činio mnoga čuda. Čudesno je vaskrsao posle smrti na krstu. Kroz Njegovo duhovno prisustvo u Crkvi čuda se nastavljaju kroz vjekove. Ta čuda nisu magija, već iskazivanje dejstva Duha Svetoga i sveprisutne sile Božje. Ona se ne mogu izazvati. Ona nisu sama sebi cilj. Vrše se, kako je rekao apostol Jovan Bogoslov, da bi se kroz njih djela Božja obznanila. U stvari, čudotvorenje je djelatno propovijedanje vjere. Kad se desi čudo, vjerni se raduju, neodlučni se učvršćuju u vjeri, a nevjerni bivaju prizvani na put Božji.
Izvor: Dan.co.me