„Atletska staza na novoizgrađenom stadionu u Ivangradu je izvanredna“, prenijela je Pobjeda od 23. jula 1981. utiske sa otvaranja MOSI (Međuopštinskih omladinskih sportskih igara).
„To je nepodijeljena konstatacija sportista i atletskih stručnjaka, i pravi je izazov za djevojke i mladiće koji atakuju na rekorde.“
Jedan od tih mladića nije samo „atakovao“. Već i rušio rekorde.
Milorad Jovančević, tada 22-godišnji beogradski student, nastupajući za tim rodnog Ivangrada, pomjerio je crnogorske atletske granice u skoku u dalj (7,20 metara, ostaće na snazi sve do juna 2016. i ostvarenja Darka Pešića 7,33) i troskoku (14,97 metara, i dalje važeća).
Trideset i jednu godinu kasnije, što će reći 2012, isti stadion, nagrizen zubom vremena – u gradu koji više nije nosio ime narodnog heroja Ivana Milutinovića, nego vratio raniji naziv Berane – ponovo je ugostio MOSI. I ponovo je Jovančević pobijedio u skoku u dalj.
Ne Milorad, već njegov nasljednik i atletski učenik Strahinja, koji je doskočio do 7,24 metara.
„Obukao sam dres koji je moj otac nosio 1981, i nadmašio njegov rekord MOSI za četiri centimetra. Sa njega je prešlo na mene“, vedrina boji glas 26-godišnjeg Beograđanina, dok se prisjeća govoreći za FOS.
Ne dajte da vas ime zavara: Strahinja ne poznaje strah. Pa ni od letenja.
Prošle nedjelje u Glazgovu, doskočio je – doletio, ako više želite – do bronzane medalje na Evropskom prvenstvu u dvorani.
Prve za nekog srpskog skakača u dalj još od Nenada Stekića, vlasnika tri kontinentalna srebra (1974. i 1978. na otvorenom, 1980. u dvorani).
Vasojevićki geni
Familijarno je vezan za Berane. Tu, u Gnioniku, podno Crnog vrha, stasavali su njegovi preci sa očeve strane.
„Moj djed je u skoku u vis svojevremeno bio prvak sreza. Pradjed je bio nosilac dvije Karađorđeve medalje i spomenice iz Balkanskih ratova. Krv, ipak, nije voda.“
Neposredno po povratku iz Škotske, na aerodromu u Surčinu kazao je da su ga do podviga vodili strpljenje i volja. Izgleda i – vasojevićki geni.
„Otac obično kaže da su naši preci u ratnim vremenima dobijali medalje za junaštvo, a da ih mi, u miru, zaslužujemo na sportskim terenima.“
„Volim da skačem u Beranama“
Prvi sportski izbor dječaka je najčešće – lopta. Nije ni Strahinja bio izuzetak, dok nije pretegla porodična tradicija. Upao je u patike svog oca, koji je svojevremeno, nakon odlaska iz Ivangrada u Beograd na studije, pristupio Crvenoj zvezdi i stigao i do reprezentativnog dresa.
„On me uveo u ovaj svijet. Rijetko se klinci odlučuju za atletiku, koja nije toliko popularna. Trenirao sam fudbal do petog razreda osnovne škole. Onda sam se definitivno vratio atletici, ulazeći polako u nju sve profesionalnije i profesionalnije.“
Imao je od koga da nauči. Otac mu je i dalje prvi trener i savjetnik.
A kraju iz koga mu potiču roditelji – majka Milica je od Bakića iz Andrijevice – neprestano se sportski vraćao i vraća. Četiri godine nakon pobjede na MOSI, trijumfovao je i na atletskom mitingu „Ivangrad 2016“ sa preskočenih 7,86 metara. Ličnim rekordom.
„U posljednjoj seriji sam prestupio. Izmjerili smo i ispostavilo se da sam skočio 8,15 metara. To mi je dalo podsticaj, uvjerilo me da mogu mnogo.“
I učvrstilo njegovu vezu sa stadionom u Beranama.
„Volim da skačem tu. Dođe mi cijela familija, rođaci, svi su tu. Na stazi su, blizu mene. Ta ljubav mi daje vjetar u leđa.“
Onaj dozvoljeni. Koji ga je i pogurao do Glazgova. Prošle godine, 14. jula, sa omiljenog zaletišta dobacio je do svog najboljeg rezultata 7,98 metara, čime je za tri centimetra nadmašio normu za šampionat Starog kontinenta.
„To mi je praktično bilo jedino pravo takmičenju u cijeloj godini.“
Priča, do sada, djeluje linearno: genetska predodređenost, ambicija, ljubav i strast, postepeno napredovanje… A nije.
Nepunu godinu ranije, u septembru 2017, podvrgnut je komplikovanoj operaciji bubrega. Oporavljao se tri mjeseca, strijepio da je izgubljen za atletiku… Nije dozvolio da mu ugasnu snovi.
U avgustu 2018. u Berlinu je debitovao na Evropskom prvenstvu na otvorenom.
„Dijelila su me 2 centimetra od prolaska u finale.“
Skočio je 7,69, što ga ja dovelo do 14. pozicije.
Glazgov
Išao je dalje. Skok iz Berana mu je bio viza i za Glazgov.
„Od početka godine fokusirao sam se na Evropsko dvoransko prvenstvo. Iako sam relativno loše krenuo u sezonu, iz takmičenja u takmičenje – a redom su išli državno prvenstvo, pa Balkanijada, zatim i miting u Beogradu – rezultati su bili bolji.“
Znate li kako se postaje šampion? Znate ako ste gledali „Nebesku udicu“ i nezaboravnog Nebojšu Glogovca u ulozi Kaje.
„Izađeš na teren kada je najteže i pobijediš.“
Po tome se u atletici veliki razlikuju od prosječnih. Iz njih jarka svjetla pozornice izvlače najbolje. Do odlaska u Škotsku, Strahinja u dvorani nije skakao dalje od 7,85.
Sve do pete serije. Iz pogleda mu se čitala volja: nekoliko sekundi duboke koncentracije, zalet, pun trk, odraz…
I skok u kome je sažeo desetak godina odricanja, davanja, ulaganja; strijepnji, želja, emocija. Skok do snova, dug 8,03 metara, vrijedan nacionalnog dvoranskog rekorda i evropske bronze.
Skok u dalj, a za njega – skok u vis.
„Imao sam sreću i – eksplodirao. Sve kockice su se poklopile.“
Koji sat kasnije, koleginica iz srpske reprezentacija Ivana Španović doskočila je do zlata. Pratio ih je isti čovjek – Goran Obradović.
„Jako iskusan, čovjek koji je prošao velika takmičenja sa Ivanom, uzeo medalje. Njegovi savjeti su zlata vrijedni. On nam ponekad pomogne kada radimo tehnički trening: četiri oka vide bolje nego dva.“
„Svuda na svijetu je prirodno da oko sportiste postoji čitava ekipa. I glavni trener, i pomoćni, i kondicioni, doktor, nutricionista, psiholog… I mi okupljamo tim, a u njemu je mentor Goran Obradović. Pored toga, važna je uloga i velikog stručnjaka dr Jovana Đurovića, koji je, baš kao i Obradović, porijeklom iz Crne Gore.“
Crnogorska veza.
Darko
Otuda je i Darko Pešić odmah po završetku takmičenja svom prijatelju kroz šalu uputio Instagram poruku da je prvi Crnogorac koji je Srbiji donio evropsku medalju.
„Nisam prvi, toliko ih je osvajalo“, smijeh prati Strahinjin odgovor. „Mnogi.“
Sa Darkom ga veže porijeklo – i Pešići su iz Gnionika, a porodične kuće im razdvaja stotinjak metara – Goran Obradović, višegodišnje prijateljstvo… I onaj skok iz 2016. kojim je najbolji crnogorski desetobojac „oteo“ Miloradu rekord.
Dok se Strahinja pripremao za Glazgov, Darko je proživljavao intimnu dramu, odlučivši da napusti atletiku.
„Odrastali smo zajedno, rame uz rame. Mogao je da vidi da sam na kraju uspio, pa zašto ne bi i on. Njegov put je, možda, teži, ali to ne znači da neće ostvariti ambicije. Nažalost, koliko god se borili, ne zavisi sve samo od vas. Problem je ako ljudi koji su zaduženi za gajenje sporta ne prepoznaju prave stvari, šta tačno treba da se radi, nemaju viziju da je dugoročno bitnije od kratkoročnog… I pored toga, vjerujem da je pojedinac uvijek krojač svoje sudbine. Darko ne smije pokleknuti.“
Obojica su osjetili lice i naličje atletike u balkanskim uslovima.
„Savezi moraju da razmišljaju na duge staze, da svoju sportsku politiku podese prema olimpijskim ciklusima. Bolje da dobijate i manji iznos stipendije, ali na duže staze, nego obratno. Kod nas je tako: ako imate slabiju sezonu ili ste povrijeđeni, svi zaborave na vas. I danas, kada sam u usponu, svjestan sam da svi koji me tapšu po leđima, mogu brzo da me zaborave.“
U Beranama – ludnica
Ono što on neće zaboraviti je ugriz medalje na pobjedničkom postolju evropskog šampionata…
Kakvog je ukusa?
„Meni – zlatnog.“
Zlatnog i za njegove Berance.
„Više se slavilo tamo, nego u Beogradu! Ne smijem da se pojavim, bukvalno, u Beranama i Crnoj Gori, jer je ‘ludnica’. Ako bih krenuo pješke od grada do sela mog oca, ne bih stigao ni za dan koliko bi me ljudi zaustavilo da mi čestita.“
Neki nisu mogli da se strpe i pohitali su u utorak na Surčin da ga dočekaju.
„Oduševljen sam što su tog dana došli ljudi iz beranske opštine i moji rođaci, Zoran Jojić, Dragoje Rajković, moj stric Relja (nekadašnji gradonačelnik Berana, prim a), kako bi me pozdravili na aerodromu. Zbog pola sata druženja su prešli 800 kilometara. I dalje sam u pozitivnom šoku.“
Tokio
Dok pričate sa njim shvatate koje su mu osobine popločavale stazu do vrha. Sistematičnost, analitičnost, odvajanje suštine od mimogrednog…
„Dugoročno razmišljam. Ovo ljeta me, nadam se, čeka Svjetsko prvenstvo u Dohi, a fokusiran sam na Olimpijske igre u Tokiju 2020. Za druge su možda daleko, za mene blizu. Onog trenutka kada sam prestao sebe da forsiram da želim odmah rezultat i uspjeh, došao sam do medalje. Zato sam i rekao da su strpljenje i vjera važni segmenti uspjeha. Nadam se da će 2022. biti vrhunac moje fizičke i mentalne spreme.“
Ko na brdu ak` i malo stoji… Vidi drugo, više brdo nad sobom.
„Državni rekord Srbije, koji drži Nenad Stekić, iznosi 8,45 metara.“
Strahinja Jovančević, momak bez straha od letenja.
Izvor: FOSMedia.me