Izgovor direktora Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, Sulja Mustafića, da je mentalitet Crnogoraca presudan za nedovoljnu motivisanost naših državljana za obavljanje sezonskih poslova, je uvreda za sve nas.
Skoro 50.000 nezaposlenih lica koja se nalaze na Birou rada, kao i 3.000 mladih koji su angažovani kroz Program stručnog osposobljavanja, a koji im se ne upisuje u radni staž, pokazatelj su neodgovorne državne politike u ovoj sferi. Naspram toga skoro 10.000 osoba iz drugih država je dobilo odobrenje za rad u Crnoj Gori, a turistička sezona još uvijek nije u punom jeku.
Nebrojeni su slučajevi gdje poslodavci stavljaju u neravnopravan položaj domaću i inostranu radnu snagu, obezbjeđujući smještaj i dodatnu ishranu nerezidentima, dok domicilna radna snaga nema prava na isto. Problem sive ekonomije je evidentan i tu najveću odgovornost snose upravo državni organi.
Sa jedne strane neselektivna primjena zakonodavstva i sprovođenje jačeg inspekcijskog nadzora, ali sa druge i jasno definisanje strateških državnih prioriteta i njihovo sprovođenje ozbiljnom dugoročnom politikom su neophodnost. Već više od deceniju se pokušava ad hoc rješenjima intervenisati u povezivanju obrazovnog sistema sa potrebama privrede i kao takvo se pokazalo neuspješno.
Obrazovne institucije se umnožavaju kvantitativno, ali produkcija stručne radne snage je nezadovoljavajuća u kvalitativnom smislu. Nikada nije bilo lakše doći do diplome visokoškolskih ustanova, a nikada nismo imali manje ljudi sa znanjem i vještinama koji zaista mogu doprinijeti unapređenju društva.
Odgovorna državna politika u oblasti zapošljavanja bi odredila mjere stimulacije i u prekvalifikaciji radne snage, ali i u stimulaciji i nezaposlenih lica, ali i poslodavaca u cilju zapošljavanja domaće radne snage.
Već duže vrijeme se vodi javna debata oko povećanja minimalne cijene rada, ali i određivanja minimalnog neoporezivog iznosa, što se u regionu pokazalo kao jedna od najboljih podsticajnih mjera. Današnja opterećenja neto plata radnika, a na teret poslodavca idu i do 66% što je najveća stopa u regionu.
Ovako postavljeni odnosi i tvrd stav Vlade koja se brani kriznim mjerama, nisu ništa drugo do promocija sivog tržišta rada i destimulacija privrednika, kao i radne snage. Ne zaboravimo da još uvijek imamo „krizni porez“ a po cijenama gorivo nam je zaista postalo „luksuz“. Pored već poznate loše politike u oblasti zapošljavanja, odnos prema domaćoj radnoj snazi je još gori.
Kada ćemo kao država početi da se odgovono ponašamo prema svim našim građanima jednako i kada ćemo zaista prioritet staviti na naše građane?
Nije mentalitet Crnogoraca problem, već nedovoljna briga institucija za svoje državljane. Nema sramote u poštenom radu, ali ima sramote u odnosu države prema sopstvenoj radnoj snazi.