Socijalistička narodna partija Crne Gore tražila je od MUP-a da objasni otkud u Crnoj Gori preko 541.000 birača. Očekivano, odgovor nismo dobili, jer kakvim god da se akrobacijama služili nadležni organi, za ovaj podatak se ne može ponuditi smisleno obrazloženje.
Sada tražimo od gospođe Milanke Baković, generalne direktorice za građanska stanja i lične isprave u MUP-u, da saopšti građanima koliko ima državljana u našoj zemlji. Podsjećamo da je, po poslednjem zvaničnom popisu iz 2011. godine, od 620.029 stanovnika bilo 571.130 državljana Crne Gore.
Kada uzmemo u obzir zvanični podatak MONSTAT-a da maloljetna lica od 0 do 17 godina čine 22 odsto populacije, te razliku između broja stanovnika i državljana, neće biti da su podaci MUP-a o broju birača tačni. Tražimo od gospođe Baković da objasni građanima otkud toliki broj birača jer je poznato da je državljanstvo prvi preduslov da bi neko mogao da bira i da bude biran na izborima.
Ne želimo da vjerujemo da i lica koja nemaju državljanstvo Crne Gore imaju pravo glasa na izborima, ali u ovoj besudnoj zemlji u kojoj je DPS sve doveo do nivoa apsurda, ne bi nas ni to iznenadilo. Zato pozivamo nadležne da što prije objasne ove podatke i da otklone sumnje u regularnost izbornog procesa koje se s pravom javljaju.
Crna Gora je bremenita problemima svake vrste. Trese je nezapamćena društveno-politička, ekonomska, institucionalna i zdravstvena kriza. Splet svih ovih okolnosti, za koje je u najvećoj mjeri odgovoran režim Mila Đukanovića, doveo je zemlju do nikad kompleksnijeg stanja. Iz tih razloga, građanima se mora omogućiti da glasaju na poštenim i fer izborima, kako bi se konačno pronašao put izlaska iz ovih teškoća.
Danas su članovi Asocijacije mladih SNP Nikšić, uz prisustvo predsjednika SNP CG Vladimira Jokovića, predsjednika OO SNP Nikšić Nenada Markovića i koordinatora za izbore Mladena Milovića, položili vijence na spomeniku strijeljanim rodoljubima na Trebjesi, te na spomenicima Ljubu Čupiću, Stojanu Kovačeviću i Novaku Ramovu.
SNP Nikšić je na ovaj način izrazio svoj duboki pijetet prema junacima 13. jula, koji su prvi pronijeli baklju slobode u porobljenoj Evropi, i ostavili svojim potomcima vječiti ponos i razlog za zadovoljstvo.
SNP CG će ostati privržena vrijednostima 13. jula, velikom danu crnogorske istorije, koji simbolizuje ono najbolje, najplemenitije i najčasnije u našem društvu i koji je jasna ideja vodilja crnogorskom društvu za budućnost.
Polaganju vijenaca je prisustvovao i profesor Radan Nikolić, predsjednik Udruženja boraca ratova od 1990. godine.
Danas su zajedno položile cvijeće delegacije: SOBNOR-a Crne Gore, OBNOR-a 1941 – 1945 Glavni Grad Podgorica, Danilovgrad i Tuzi, SNP Crne Gore i delegacija Vojnih penzionera Crne GORE. U ovom periodu od tri četiri mjeseca, zbog mjera nadležnih organa u vezi epidemije Korona virusa nijesmo organizovali masovnije posjete spomenika i spomen obilježja ovdje u Podgorici i u našim opštinaskim organizacijama, iako smo imali namjeru da danas kada slavima 75. godina pobjede nad fašizmom i 72. godine od postanka nase organizacije povodom ovog velikog praznika 13. Jula organizujemo i svečanu akademiju. Na ovom tradicionalnom mjestu našeg okupljanja, ovdje na brdu Gorica, na ovom veličanstvenom spomeniku slobode, gdje vječno počivaju heroji Podgorice i Crne Gore, velika mi ječast i ponos da vas srdačno pozdravim ispred SOBNOR-a Crne Gore i da Vam se obratim, povodom 13. jula – Dana ustanka crnogorskog naroda i povodom Državnosti Crne Gore. Podsjećam da je plamen borbe protiv fašizma i okupatora buknuo 13. jula u Crnoj Gori, kada je rukovodstvo Komunističke partije Crne Gore na čelu sa Ivanom Milutinovićem u Ćeliji Piperskoj donijelo odluku da se digne ustanak protiv fašizma. To je bio i znak da sa ostalim narodima Evrope i svijeta krećemo putem slobode, a protiv fašizma i nacizma. Ovdje smo se danas okupili da izrazimo dužno poštovanje svima koji su u borbi za svoje ideale, slobodu platili najvećom mogućom cijenom – svojim životima. Cijena života je najveća vrijednost od svih vrijednosti, ali trinajstojulski borci nijesu žalili svoje živote kada je u pitanju domovina i njena sloboda. Tako govoreći o trinajstojulskom ustanku drug Blažo Jovanović reče: „ Dah ustanka se osjećao na svakom koraku, a mržnja prema fašističkom okupatoru i njegovoj mračnoj ideologiji bila je svakim danom sve veća. Ogromne su tekovine Trinajestog jula – tog najvećeg datuma u istoriji Crne Gore, koji svojom važnošću premašuje mnoge slavne dogadjaje iz prošlosti našeg naroda“. Ovaj opštenarodni ustanak predstavlja jedinstveni fenomen u Drugom svjetskom ratu na tlu Evrope gdje su došle do izražaja sve duhovne i moralne i ratničke vrline Crnogoraca. Pamtiće se ustaničke slobodarske puške iz 1941 godine koje su odjeknule od Srbije, Crne Gore pa do Slovenije i Makedonije, kao odvažni otpor protiv fašizma, ali i kao iskrena želja da se gradi država ujedinjenih jugoslovenskih naroda sa pravednijim društvenim poretkom. Danas nas dijeli 79. godina od 13. jula 1941. godine kada su u rano jutro 13. jula 1941. godine pukle prve oslobosilačke puške na Virpazaru, Košćelama, Mišićima, Brajićima, Čevu i otpočeo je širom Crne Gore oružani ustanak . Za nekoliko dana se pod oružjem našlo 32.000 boraca koji su oslobodili skoro čitavu Crnu Goru, sem nekoliko gradova koji su bili pod opsadom.
Ono što trinajstojulskom ustanku daje posebno obelježje i čini ga posebnim fenomenom i istorijskom pojavom u toku drugog svjetskog rata je njegov opštenarodni karakter. Značajnu ulogu u Trinaestojulskom ustanku i Narodnooslobodilačkoj borbi i uopšte u ratu imala je KPJ. Kao rukovodeća snaga u ratu ona je od samog početka vodila borbu za internacionalizam, za jugoslovenstvo, demokratiju i prava radog naroda. Iz te borbe rodila se SFRJ, bracka zajednica ravnopravnih naroda, koja je prema priznanju velikih sila bila treća snaga antifašističke koalicije naroda Evrope. U tom frontu hrabrih, časnih i odlučnih bili su naš narod i naša zemlja i danas sa ponosom sjećamo se uloge Crne Gore u antifasističkoj koaliciji i našeg doprinosa velikoj pobjedi čovječanstva nad nacizmom. Naši časni preci i u tom vremenu bili su na strain slobode, pravde i istine. Biti na toj strain ni tada, ni u bilo kom vremenu nije bilo lako. No poštovani prijatelji, uzgred ponekad se zapitajmo jesmo li i dalje na toj ideji, slijedimo li put naših časnih predaka, poštujemo li njihov amanet. Ovi junaci koji ugradiše svoje živote u temelje Crne Gore i Jugoslavije, koji su se svjesno žrtvovali, za slobodu svog naroda i pobjedu ideja koje su ih nadahnjivale, da su dostojni sljedbenici svojih slavnih predaka, danas nam nažalost, ne bi pozavidjeli u kakvom društvu živimo. Njihve ideale i ideale njihovih drugova u partizanskim jedinicama NOB-e, ideale o društvu pravde, napredka, bratstva i jedinstva iznevjerilo je ovo za većinu proteklo „ tranzitno vrijeme“, kada gradjani i radnici svoja prava traže na ulicama, i da ne nabrajam ostale nevolje i nepravde. Naša organizacija koja je poštovana i uvažena u širem regionu i koja u svom radu i djelovanju zajedno sa opštinskim organizacijama zaista postize izvanredne rezultate u radu i promovisnju antifasizma, slobodarstva i svijetlih tekovina NOR-a, i snagu u borbi protiv fašizma kao najvećeg zla čovječanstva, ovdje kod nas u Crnoj Gori nije miljenik aktuelne vlasti. Naime, državni organi nemaju sluha niti žele da odobre finansiranje SOBNOR-a shodno Zakonu o boračko invalidskoj zaštiti i shodno preporukama crnogorskog ombusmana, niti uvaže naše preporuke i zahtjeve. Na opštinskom nivou organizovanja OBNOR-a u pojedinim opštinama se takodje dešava ignorisanje naših zahtjeva po ovom pitanju , dok ima lokalnih zajednica koje poštuju ove zakonske obaveze. Pitamo se da li je to antifašizam i slijedjenje časnih ideja naše slavne NOB-e. Pitamo se da li su se borci sa Sutjeske i ostalih velikih bitaka borili u istom stroju, a ima još živih i u našim redovima koji su učestvovali zajedno u toj borbi i imaju li ista prava u pogledu organizovanosti i ostalog što prati ovu društvenu pojavu. Naša organizacija nije politička organizacija, već po zakonu Nevladina organizacija. Tako da finansiranje nevladinih organizacija se vrši i vrednuje u Republici i opštinama, shodno programima tih organizacija a nikako kako ko prepozna organizaciju kao danas što rade u Crnoj Gori. Mi provodimo neprekidno izvornu ideju SOBNOR-a koji je nastao kod nas u Crnoj Gori još daleke 1948. godine i poštujemo one koji poštuju nas i naš program. Danas u ovom vremenu življenja učestale su pojave od pojedinsca i grupa koji pokušavaju negirati našu slavnu antifačističku prošlost, kada je fasizam uzeo maha, pojavljuju se falsifikatori istorije koji bi željeli da umanje značaj naše veličanstvene NOB-e. Zato danas sa ovog uzvišenog mjesta glasno poručujemo da niko nema pravo da poništava uspomenu na naše pretke i da besmislenim revizijama od onih koji veličaju fašizam i poražene snage pravi junake, od izdajnika heroje i da dovede u sumnju ono što je generacija pobjednika uradila. U sklopu ovog oštro dižemo glas i najoštrije osuđujemo nedavne pojave vandalizama i skrnavljenje spomenika i spomen obelježja iz naše antifašističke borbe.
Saopštenje za javnost Asocijacije mladih SNP Nikšić
Prelijepa zemljo, tog 13. jula naši preci su bili ti koji su gradili našu slobodu. Mi, kao potomci, slavimo ih, slavimo njihovu hrabrost, dostojanstvo, slavimo našu slobodnu Crnu Goru, onu koju ste nam vi ostavili u amanet. Crnu Goru jednaku za sve, široku za sve, po mjeri svih nas.
Naša domovino ostavljena nam u amanet, danas si najmanje jednaka za sve. Naša braća i sestre kažu da ti se lome krila. A ko ti to lomi krila, naša domovino? Svi smo mi tu da ti damo krila. Da kažemo ne nepravdi, ne krađi, ne kriminalu, ne svemu onome što ne služi na čast nama kojima si ostavljena u amanet. Prije će biti da joj lome krila oni koji nemušto ćute, prihvatajući laž kao istinu, kriminal kao opciju, nepravdu kao pravilo.
Kažete, naša braćo, da ne želite da se poremete mir i jednakost. Zar je jednakost da ja imam, a moj brat da nema, zar je jednakost da ja radim, a moj brat da ne radi, zar je jednakost da me hapse, progone, ucjenjuju jer smo neistomišljenici? Jesu li te jednakosti krila naše Crne Gore?
I da, dobro ste rekli, braćo i sestre, da smo našoj domovini potrebni svi do jednog. Potrebni smo da kažemo ne kriminalu, ne ucjenama, ne krađi, ne laži, ne nejednakosti! Potrebni smo da opravdamo nasleđe koje smo dobili tog 13. jula, da kažemo ne ovom i ovakvom sistemu, da damo krila slobode i jednakosti Crnoj Gori.
Delegacija Odbora SNP Glavnog grada Podgorica položila vijenac na Spomenik partizanu-borcu na Gorici
Danas je delegacija Odbora SNP Glavnog grada Podgorica, koju su činili predsjednik Dragan Ivanović i potpredsjednici Radmila Čagorović, Bogdan Božović i Marija Radinović, položila vijenac na Spomenik partizanu-borcu na Gorici i na taj način simbolično obilježila 13. jul – Dan ustanka crnogorskog naroda i Dan državnosti.
SNP ostaje vjeran idealima 13. jula, koji je naša vertikala i najznačajniji datim u istoriji Crne Gore. S pijetetom se sjećamo žrtava i doprinosa naših predaka u borbi za slobodu, čast i dostojanstvo, i prenosimo ih našim potomcima.
Sa delegacijom SNP-a danas je počast junacima 13. jula odala i delegacija OBNOR-a 1941-1945. Podgorica.
Mr Marija Radinović, potpredsjednica Odbora SNP Glavnog grada Podgorica
S obzirom na aktuelnu epidemiološku situaciju koja je svakog dana sve ozbiljnija, Socijalistička narodna partija Crne Gore smatra opravdanim preduzimanje određenih mjera koje predlažu predstavnici medicinske struke, kao što je ograničavanje rada ugostiteljskih objekata do 22h.
Međutim, to ograničenje bi trebalo da se odnosi prvenstveno na lokale zatvorenog tipa gdje je veća mogućnost da dođe do širenja korona virusa, posebno imajući u vidu da se radi o klimatizovnim prostorima koji su, po mišljenju stručnjaka, naročito pogodni za njegovo prenošenje.
S druge strane, objektima sa otvorenim baštama bi trebalo omogućiti da rade do 23 ili 24h jer je na otvorenom prostoru manja šansa za prenošenje zaraze. Naravno, pri tome se treba obavezno pridržavati svih mjera koje su propisane od strane epidemiologa, a koje se odnose na držanje distance, nošenje maski i slično.
Razgovarali smo sa našim proslavljenim bokserom
Predragom Radoševićem o njegovim počecima, uspjesima ali i trenutnoj
korona situaciji i tome kako ona utiče na njega.
Izvor: MONDO/Teodora Orlandić
Proslavljeni crnogorski bokser, Predgrad Peđa Radošević, pričao nam je o svojim počecima, vremenima kada je bio na ivici odustajanja prije nego je postao svjetski poznat bokser. Otkrio nam je ko mu je bio najveća podrška i čime bi se bavio da se nije odlučio za boks. Takođe, rekao nam je kako se snalazi u trenutnoj situaciji pod kojom je čitavi svijet i kako ona utiče na njegove treninge i spremanja.
Iako su je opisivali kao muškobanjastu i grubu, Ketrin Hepbern nikada nije željela da se pogne ni prilagodi nametnutim pravilima filmskog svijeta
Više od pedeset godina trajala je holivudska, ali i pozorišna
karijera Ketrin Hepbern, tokom koje je doživjela niz uspona i padova.
Uloge koje je prihvatala uvijek su imale karakter, a nju samu često su
opisivali kao muškobanjastu i grubu, no ona nikada nije željela da se
pogne ni prilagodi nametnutim pravilima filmskog svijeta.
“Glumila je u mnogim filmova, dobila Oskare, ali na kraju smo voljeli
Ketrin Hepbern zbog nje same, zbog onoga kakva zaista jeste”, napisala
je kritičarka Mari Meknemara i tako je najbolje opisala slavnu glumicu.
50 filmova snimila je tokom karijere koja je trajala pola vijeka.
Dobila je 12 nominacija za Oskara, osvojila ih je čak četiri u
kategoriji najbolje glumice, a najveće priznanje dao joj je Američki
filmski institut proglasivši je najvećom glumicom svih vremena
Za razliku od Grete Garbo i Grejs Keli, ali i ostatka generacije, koji je uključivao Avu Gardner i Lanu Tarner, Ketrin Hepbern nije imala takvu ljepotu ni seksepil, a opet, su je kamere i publika obožavali. No nekada davno nije se činilo tako. Iako ju je Američki filmski institut proglasio najvećom glumicom svih vremena, u tridesetim godinama prošlog vijeka ona je sve provocirala svojim ekscentričnim stavom prema rodnom identitetu, kao i seksualnosti i slavi.
U javnosti se pojavljivala u staroj odjeći i bez šminke, vozila se u
kamionetu, a za razliku od svojih koleginica, studiju nije dopuštala da
je samo zbog promocije filma romantično povezuju s kolegama sa seta.
Naprotiv, svima im je opalila javni šamar stanujući s bogatom
nasljednicom Laurom Hardin, a zbog toga je, u kombinaciji s njenim
stilom oblačenja, odmah dobila etiketu lezbijke. No ona se time nije ni
najmanje zamarala.
U službenim papirima stoji da je rođena 12. maja u Hartfordu, no niko
ne može sa sigurnošću da tvrdi koje je godine to bilo jer se spominju i
1907. i 1909. godina.
Ketrin Hepbern druga je od šestoro djece specijaliste za venerične
bolesti Tomasa Norvala Hepberna i aktivistkinje za ženska prava i
legalizaciju kontracepcije Ketrine Marte Hoton. Njeni roditelji bili su
veliki aktivisti koji su proveli život boreći se za društvene promjene u
Americi. Još kao dijete s majkom je bila na nekoliko demonstracija za
prava žena, a svu djecu Tomas i Ketrin odgajali su na način da su ih
učili slobodi govora, kao i da razmišljaju i polemišu o bilo kojoj temi
na svijetu.
Ketrih Hepbern se od najranijeg doba ponašala kao dječak, čak se ošišala na kratko, a samu je sebe zvala Džimi.
“Jednostavno nije vidjela sebe kao djevojčicu”, rekao je svojevremeno
njen mlađi brat Bob, a smatrao je da je Ketrin zapravo time željela da
privuče očevu pažnju. Iako je naknadno pustila kosu i opet postala
Ketrin, do kraja života je Džimi živio u njoj – nosila je pantalone,
jahala u muškom sedlu i igrala golf.
Uz sport, od najranije dobi bila je opčinjena filmovima, do te mjere
da je svake subote uveče pogledala po jedan. Viđene scene prenosila je u
stvarni život i svojim predstavama zabavljala komšije, rođake i
prijatelje, naplaćujući im kartu 50 centi, a sve što bi zaradila davala
je za ljude Navaha.
Tragedija koja je obilježila njen život
A onda je njenu porodicu zadesila strašna tragedija, od koje se
Ketrin nije oporavila. Tada 13-godišnjakinja, s dvije godine starijim
bratom Tomom otišla je u Njujork gdje su boravili kod majkine
prijateljice u Grinič Vilidžu tokom uskršnjih praznika, no 30. marta
pronašla je njegovo beživotno tijelo. Porodica nije nikada željela da
prizna da je Tom počinio samoubistvo, iako je pronađen obješen, tvrdeći
da je to bio samo njegov eksperiment koji je pošao naopako.
Cijeli taj događaj šokirao je tinejdžerku te je preko noći postala
nervozna, često je mijenjala raspoloženja i više nije vjerovala ljudima.
Udaljila se od braće i sestara, ali i prijatelja, napustila školu, a
još je godinama kasnije bratov rođendan 8. novembar slavila kao svoj.
Tek je njena autobiografija ‘Me: Stories of My Life’ otkrila stvarni
datum rođenja. Strašna je bila i reakcija njenih roditelja – umjesto da
sinu prirede sahranu i dostojno ga pokopaju, oni su njegov pepeo
prevezli kući u kartonskoj kutiji za bombone i gotovo ga nikada više
nisu spomenuli.
Glumačku karijeru počela u pozorištu
Hepbern je 1924. upisala koledž kako bi ugodila majci, no na kraju
joj je to iskustvo, iako je bila suspendovana zbog pušenja u sobi, bilo
nevjerovatno. Ljubav prema glumi došla je do izražaja. Nažalost, isprva
nije mogla da glumi u fakultetskim predstavama jer su one bile
namijenjene onima s dobrim ocjenama, no čim ih je popravila, počela ih
je redovno dobijati. Nakon što je na zadnjoj godini dobila glavnu ulogu u
predstavi ‘The Woman in the Moon’ to je u njoj usadilo želju da nastavi
glumačku karijeru, i to u pozorištu.
Kada je rekla ocu da će postati glumica te prošla audiciju za predstavu “Carica” u Baltimoru, on je poludio i rekao joj:
“Samo se praviš važna! Gluma je gnusan posao, jedan korak do ulice!”.
No ona nije popuštala, čak ni kada je on zaprijetio da će je razbaštiniti.
Time se nije previše zamarala. Karijera joj je krenula uzlaznom
putanjom nakon što je 1933. dobila ulogu amazonske princeze Antiope u
predstavi ‘The Warriors’s Husband’, dok je svoj prvi Oskar osvojila već
godinu kasnije, sa samo 26 godina, i to za treći snimljeni film
“Jutarnja slava”. Po njega nije otišla, odlučivši da neće ići na dodjele
nagrada.
Uloga Antiope otvorila joj je vrata Holivuda nakon što je predstavu
pogledao agent Liland Hejvard i ponudio joj da glumi u filmu ‘Račun za
razvod’. Iako je Hepbern insistirala na tome da po sedmici dobija 1500
dolara, što je za nepoznatu glumicu bio iznos koji se nije davao,
režiser Džordž Kjukor u njoj je prepoznao potencijal i nagovorio studio
da pristanu na njene uslove.
Njen uspjeh nastavio se ulogom Džo u filmu ‘Male žene’ iz 1933, za
što je proglašena najboljom glumicom na Filmskom festivalu u Veneciji.
Upravo taj film njoj je ostao najdraži i bila je izuzetno ponosna na
svoju izvedbu. Paralelno s holivudskom, gradila je karijeru na Brodveju.
No nije sve išlo tako glatko kako se nadala. Neuspjeh s filmom
‘Spitfire’ i predstavom ‘The Lake’ naučio ju je poniznosti, a taj
osjećaj do kraja života pomagao joj je da bude svjesna ljudske
prolaznosti, kao i onoga da vrlo lako s vrha možeš pasti na dno. Nakon
još tri loše poslovne odluke napokon je stigao film koji ju vratio na
sam vrh – ‘Alice Adams’. Uloge su se ponovno nizale, bilo je uspona i
padova. Publika ju je obožavala, ali i odbacivala što zbog uloga, a što
zbog njenog nesvakidašnjeg stava.
Naime Hepbern je pratio glas teške osobe, one koja ima loš odnos s
medijima i koja je izuzetno nepristojna i provokativna, a zahvaljujući
čemu je stekla i nadimak Arogantna Ketrin. Nije joj pomagalo ni to što
se ponašala pomalo poput muškarca, kao ni njeni modni odabiri, jer je
stalno nosila pantalone. U filmski studio redovno je dolazila noseći
plave traperice, a jednom prilikom nestale su joj iz garderobe, zbog
čega je na set došla u gaćicama odbivši da pokrije donju polovinu tijela
suknjom, sve dok joj njene traperice nisu bile vraćene.
Pogubna za bioskopske blagajne
Zbog svega toga vratila se pozorišnim predstavama, a prva u nizu bila
je ‘Jane Eyre’, s kojom je otišla i na turneju. Iako je silno željela
ulogu Skarlet O’Hare u ‘Prohujalo s vihorom’, producent Dejvid O.
Selznik odbio ju je, smatrajući da u njoj nema seksualnosti. Navodno joj
je rekao kako u njoj ‘ne vidi ženu koju bi Ret Batler ganjao 12
godina’.
Nakon što je snimila film ‘Silom dadilja’ Independent Theatre Owners
of America stavili su je na listu glumica koje se smatraju ‘pogubnima za
bioskopske blagajne’. Njena reputacija bila je sve lošija, a ona je u
jednom trenutku odlučila da za 75 hiljada dolara otkupi i svoj ugovor.
Čini se da je to na kraju bio dobar odabir.
Napustila je Holivud u potrazi za pravom prilikom i pronašla je u
novoj predstavi Filipa Berija ‘Priča iz Filadelfije’. Njen tadašnji
partner Hauard Hjuz predosjetio je da bi ta uloga mogla biti njena
povratna karta u Holivud, pa je otkupio filmska prava. Nakon uspješne
turneje po Americi prodala je prava MGM-u uz uslov da ona bude glavna
zvijezda. U ugovoru je tražila i da režiser bude Džordž Kjukor, kao i da
s njom u filmu glume Džejms Stjuart i Keri Grant.
Karijera duga pola vijeka
Bio je to jedan od najvećih filmskih hitova 40-ih, a mediji su joj
napokon sve oprostili i poželjeli joj dobrodošlicu. Njena karijera
trajala je pola vijeka, a iza nje je ostalo 50 snimljenih filmova.
Dobila je 12 nominacija za Oskara, osvojila ih je čak četiri u
kategoriji najbolje glumice, a najveće priznanje dao joj je Američki
filmski institut proglasivši je najvećom glumicom svih vremena. Kada je
riječ o privatnom životu, iza sebe je imala tek jedan brak. Kao
dvadesetjednogodišnjakinja udala se za osam godina starijeg biznismena
Ludloua Smita, kojeg je upoznala još na fakultetu. Koliko je on bio
zaluđen glumicom, govori i to da je zbog nje promijenio ime u S. Ogden
Ludlou samo kako ona nikada ne bi postala Keti Smit – što je za nju bilo
previše obično. Taj je brak nikada nije previše ispunjavao, posebno ne
nakon što se posvetila karijeri. Kada je 1932. odlučila da se preseli u
Holivud, postali su sve udaljeniji, a onda je 1934. otišla u Meksiko po
svoj ‘razvod na brzaka’. Upkos tome što nije bila zaljubljena u njega,
uvijek mu je bila zahvalna na finansijskoj i moralnoj podršci u počecima
njene karijere, a ostali su prijatelji do njegove smrti. Selidba u
Holivud donijela joj je i novu ljubav, onu s agentom Lilandom Hejvardom,
iako su oboje bili u braku. Nakon što su se oboje rastali Hejvard ju je
zaprosio, no ona ga je odbila, što je kasnije objasnila riječima:
“Sviđala mi se ideja da napokon budem sama”.
Njihova veza potrajala je četiri godine, da bi 1936. započela vezu s
Hauardom Hjuzom, a kojeg je upoznala nekoliko godina ranije preko
zajedničkog prijatelja Kerija Granta. I Hjuz je želio da je oženi, ali
je i njega odbila, fokusirajući se i dalje na karijeru koja joj je u tom
trenutku bila u padu. Krenuli su svako svojim putem 1938, u isto
vrijeme u kojem je Ketrin napustila Holivud nakon što su je prozvali
‘otrovom za bioskopske sale’. Odluka koju je donijela, da se više neće
udavati, kao ni da neće imati djece, držala se do kraja, ponajviše jer
je smatrala da majčinstvo iziskuje preveliku obavezu koju ona nije
željela da prihvati.
“Bila bih grozna majka, najviše zato što sam nevjerovato sebično ljudsko biće”, govorila je.
Ljubav sa Spenserom Trejsijem obilježila joj život
No mnogi tvrde kako se razlog njenih odluka krio u tome što je bila
lezbijka ili biseksualka, no to ona sama nikada nije potvrdila, iako je
većinu života provela okružena najboljim prijateljima homoseksualcima i
dijeleći životni prostor s lezbijkama. Ljubav koja joj je zapravo
obilježila život bila je ona sa Spenserom Trejsijem.
Spenser Trejsi bio je ljubav njenog života foto: Biography
“Bio je neodoljiv i uradila bih sve za njega. Ja sam bila savršeno
nezavisna, nikad se nisam planirala udavati”, opisala ga je Ketrin
Hepbern, a nakon što su joj prijatelji rekli “zašto ne nađeš nekog tipa s
kojim ćeš se vjenčati i imati porodicu”, strahujući da će ostati posve
sama kada ostari, glumica im je začepila usta rekavši:
“Čak i ako ostanem sama na kraju, biću sretna jer smo se dobro zabavljali”.
Upoznali su se na setu filma ‘Woman of the Year’ 1942. godine i ubrzo
započeli vezu koja je potrajala sve do njegove smrti 1967. Zajedno su
glumili u devet filmova, a njihova je ljubav bila javna tajna iako ne
postoji nijedna njihova zajednička fotografija koja nije isječak iz
filma, no uprkos velikoj ljubavi, Trejsi se nikad nije razveo, najviše
jer je kao tradicionalni katolik irskih korijena osjećao grižu savjesti
na pomisao da ostavi ženu i dvoje djece. Svoju su vezu vješto skrivali,
koristeći sporedne i zadnje ulaze. Zanimljivo je kako je Ketrin Hepbern,
iako su većinu veze proveli odvojeno, često govorila prepuna nježnosti o
njihovih 26 zajedničkih godina.
Da je hemija među njima bila nevjerovatna, najbolje se vidjelo u
filmu ‘Adamovo rebro’, a iako joj Trejsi nikada nije rekao da je voli,
ona je za njega uvijek imala opravdanja.
“Ne bi mi posvećivao svoje vrijeme da me nije volio, zar ne?”.
No Trejsi, ne samo da nije bio vjeran svojoj supruzi, on nije bio
vjeran ni Ketrin Hepbern, a ona je tolerisala sve njegove afere.
Posljednje godine života provela je uz njega i upravo je zbog njega
uzela pauzu u karijeri. No zanimljivo je da ni tada zapravo nisu živjeli
zajedno, već u odvojenim kućama. Spenser Trejsi preminuo je 1967.
godine, samo dvije sedmice nakon što su zajedno snimili film “Pogodi ko
dolazi na večeru”. Ona je sama sebi obećala da ga neće nikada pogledati,
a iz poštovanja prema njegovoj porodici nije otišla ni na njegovu
sahranu.
Nekoliko dana nakon sahrane Ketrin je nazvala udovicu i predložila joj da budu prijateljice, rekavši joj:
“Ti si ga znala od početka, ja na kraju”.
Spenserova udovica je i dalje bila sigurna da je njihova afera bila
tek glasina, a Ketrin nije željela da je povrijedi pa je potvrdila te
navode. Da su zaista bili u vezi, ispričala je tek godinama nakon što je
Spenserova udovica preminula 1983, i to u knjizi ‘Me: Stories of My
Life’.
“Nikad nisam prekinula njihov brak. Njihov brak završio je prije nego
što sam se ja pojavila. Zašto sam cijelo to vrijeme bila s njim?
Iskreno, ne znam. Mogu samo reći da ga nikad nisam mogla ostaviti.
Te su godine jednostavno proletjele, i za mene su bile savršeno
srećne”, rekla je tada Ketrin Hepbern, a posljednje dane života provela
je u raskošnoj vili u rodnom Konektikatu. Preminula je 29. juna 2003. u
97. godini života, a iako uzrok smrti nije nikada objavljen, šuškalo se
da je glumica posljednjih godina bolovala od Parkinsonove bolesti.
“Nisam živjela kao žena. Živjela sam kao čovjek. Učinila sam upravo ono što sam prokleto željela i zaradila sam dovoljno novca za život da se ne bojim samoće”, izjavila je u intervjuu iz 1981. godine i zapravo najbolje opisala svoj život.
