Da bi jedno društvo moglo da napreduje, treba da razvija vrijednosti koje će biti prepoznatljive i cijenjene u okviru države ali i u međunarodnoj zajednici.
Koliko dovoljno mi, u Crnoj Gori brinemo o svojim vrijednostima?
Na prvom mjestu, treba govoriti o obrazovanju.
Evropski sistem obrazovanja koji se temelji na mišljenju da svako može doprinijeti nekim znanjem ili vještinom i na razvoju istih se njeguje tokom cijelog školovanja, sa posebnim akcentom na cjeloživotno obrazovanje, je posebno zanimljiv. Različitosti su uzete kao prednost, što jeste još jedan od aduta evropskih vrijednosti kojima i sami težimo.
Koliko ćemo mi biti kreativni i kakve rezultate očekujemo u budućnosti, ostaje nam da sačekamo – nadam se ne previše.
Profesori evropskih univerziteta savjetuju svojim studentima da nauče da misle svojom glavom, razmišljaju kreativno i kritički (da ukazuju na problem, ali u tom slučaju da ponude rešenje), da prihvate izazove i nauče da primijene svoje znanje, da sarađuju sa svojim kolegama, jer oni su nam saradnici, a ne konkurencija i protivnici. Takav sistem školovanja stvara, evidentno je, stručnjake koji su timski igrači sa vizijom, spremni da započnu svoju globalnu karijeru. Ulaskom u EU otvara se tržište rada koje će omogućiti šansu za zaposlenje u svim državama članicama.
U današnjoj globalnoj konkurentnosti i saradnji, kreativnost je sociokulturna potreba svake nacije, ona je životna sila koja daje odgovor na izazove današnjice. Od kreativnosti i pametnog rada, uvijek dolaze rezultati.
Statistika pokazuje da je Velika Britanija u Evropi po broju Nobelovaca br 1. Ima ih 94. Zatim Njemacka 80, Francuska 59, Švedska 29…
Kakva je situacija kod nas, manje-više, svima je jasno.
Naš obrazovni sistem se bavi suočavanjem sa posljedicama, a ne njegovom prevencijom, on treba da uoči veze između razvojne psihologije i ekonomije rada, između kriminologije i pedijatrijske medicine, između hormona stresa i reforme školstva. Možda zvuči banalno, ali kada sve češće pogledamo na društvenim mrežama rasprave kako riješiti neki zadatak za uzrast do četvrtog razreda osnovne, zapitamo se čemu sve to.
Ne idemo u korak sa vremenom, posebno ne u nauci. Ne postoje uslovi da se nešto vise pokuša. Mnogo se posvećuje pažnja teoriji, a praksa se zanemaruje.
Zanimljiv podatak je da u školama u Finskoj, na primjer, glavni test imaju učenici sa 16 godina,a ta zemlja stoji na vrhu liste u globalnom obrazovnom sistemu. Kod nas je previše provjera znanja, koje za sobom povlače stres i nelagodnost učenika, koji uče za ocjenu, a ne za znanje. Isto tako, kod njih svim učenicima, bez obzira na početne sposobnosti se daje šansa, a kao rezultat jaz između najslabijih i najboljih učenika je najmanji na svijetu. Eto još jedne evropske vrijednosti – jednakost. Kod nas, taj jaz je mnogo veliki što se može primijetiti čistim uvidom u evidenciju ocjena.
Definitivno najveći poraz našeg obrazovnog sistema, ležo u nostrifikaciji diploma, listom sa privatnih fakulteta iz regiona, za koje postoje osnovi sumnje da su pribavljane kupovinom. Posebno je porazno, da dobar dio značajnih mjesta u lokalnoj i državnoj administraciji pokrivaju pojedinci sumnjivog obrazovnog profila. To mora da bude izazov svakoj vlasti da se ozbiljno suoči sa ovim ponašanjem i sasiječe ga u korijenu, šaljući poruku, da se nečasnim radnjama ne mogu dobijati zvanja. Crnogorskom narodu je svojstvena čast u koju se naročito često zaklinjemo, njome se ponosimo – to bi trebalo da znači da za nju i brinemo. Posebno je važno brinuti za akademsku čast.
Sve u svemu, naš obrazovni system, ipak, daje dobre kadrove u različitim oblastima, ali uvijek ima mjesta za poboljšanje i ispravljanje grešaka. Sve da imamo i najbolji obrazovni sistem, nemamo ništa, ako ne postoji zdrava ekonomija u državi. Mogućnost da ljudi rade i pristojno zarade. Ako se to ne bude poboljšavalo, sve više medicinskih radnika, inženjera i ostalih će napuštati našu domovinu i zato:
Poseban akcenat i nezaobilazna tema, može se reći i u svakodnevnici je nezaposlenost, naš gorući problem. Stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori prema poslednjim podacima Zavoda za zapošljavanje iznosi oko 17,8 posto, što je, ako uzmemo u obzir broj stanovnika, zabrinjavajući podatak.
Na primjer, Danska sa 4,9 nezaposlenih je došla da praktično i nema nezaposlenih. Nije to lako, vjekovni zaostaci su vidljivi, ali treba postepeno raditi i okretati se više realnom sektoru.
Posebno zabrinjava podatak da je kod nas veliki broj radnika na „crno“ i to nekoliko desetina hiljada. To ukazuje da je stopa nezaposlenosti znatno niža, ali da postoji anarhija poslodavaca i izigravanje propisa u cilju sticanja većeg profita. To ne iznenađuje kada većina zna da je javna tajna da dobar dio poslodavaca uplaćuje doprinose na minimalac od 193 eura, a ostali dio zarade daje na ruke. To nije država u kojoj vlada pravo. Minimalna zarada je porazna u odnosu na potrošačku korpu i potrebno je uložiti sve napore da se poveća na bar 250 eura.
Svi mi dobro znamo da smo zemlja enormnih prirodnih resursa, zemlja puna kontrasta, u kojoj se ekonomija u velikoj mjeri oslanja na turizam i usluge. Ni manje zemlje, ni više ljepote. Prirodni muzej! Posebno sjever u kojem se tek sad počinje nešto malo više ulagati ili se bar najavljuju velike investicije. Čekamo, sa nadom da će se broj ljudi koji odlaze sa ovog područja postepeno smanjivati I tražiti šansu u državi u kojoj su rođeni.
Na kraju, stabilno I srećno društvo može biti samo društvo znanja I dobrih vrijednosti.