DONOSIOCI ODLUKA NE BRINU ISKRENO O MLADIMA
U svijetu se od 2000. godine dvanaesti avgust obilježava kao Međunarodni dan mladih. U susret ovom značajnom datumu, dužni smo podsjetiti na težak položaj mladih ljudi u našoj državi, koji iz godine u godinu postaje sve gori.
Na probleme sa kojima se suočavaju mladi u Crnoj Gori jasno je ukazalo istraživanje koje je prije nekoliko mjeseci sprovela NVO Centar za građansko obrazovanje. Kao najveći izazov tada je istaknut njihov sve češći odlazak iz zemlje. Naime, podaci pokazuju da čak 50% mladih želi da napusti državu, u uvjerenju da će u inostranstvu imati bolji život, a takođe je ogroman broj onih koji razmišljaju o istom. Posebno je zabrinjavajuće to što visokoobrazovani prednjače u namjeri da mjesto pod suncem potraže u drugim državama, suočeni sa tužnom istinom da u Crnoj Gori nikada neće moći da ostvare svoje pune potencijale.
Ključni razlozi koji opredjeljuju mlade da donesu ovakvu odluku su loša ekonomska situacija, nemogućnost pronalaženja posla, raširena korupcija, nepotizam i partitokratija, izražena kroz neophodnost uspostavljanja veza sa vladajućim elitama kako bi se došlo do zaposlenja ili ostvarilo bilo šta drugo.
Stopa nezaposlenosti mladih u Crnoj Gori je vrlo visoka u svim starosnim dobima i obrazovnim grupama. Mladi su pretežno zaposleni na određeno vrijeme sa punim ili nepotpunim radnim vremenom. Decenijama se govori i o deprofesionalizaciji rada, što znači da mnogi mladi ljudi ne rade u struci za koju su se školovali, već prihvataju poslove za koje je potreban niži nivo kvalifikacija, koji su, naravno, i znatno manje plaćeni. Stoga nas više i ne čudi kada u taksijima, kafićima i kladionicama sretnemo prijatelje sa završenim studijama prava, ekonomije, novinarstva ili filozofije.
Posebno je poražavajuća činjenica da je većina mladih još uvijek stambeno zavisna od svojih roditelja. Žalosno je vidjeti ljude od 30 do 35 godina koji još uvijek žive u roditeljskom domu, bez posla i bez perspektive da će se u dogledno vrijeme osamostaliti i zasnovati svoju porodicu.
Svjesni da je znanje mnogo manje važno za zapošljavanje od veza sa moćnicima i partijske pripadnosti, mladi se odlučuju da idu linijom manjeg otpora, pa umjesto da se bore protiv pošasti koje uništavaju sve vrijednosti našeg društva, mire se sa surovom realnošću ili odlaze iz zemlje.
Znaju oni i da donosioci odluka ne brinu iskreno o njima, već da ih se sjete samo pred izbore, kada treba osigurati dovoljan broj glasova za očuvanje vlasti.
Ipak, ne krivimo ih zbog toga jer znamo u kakvom sistemu živimo i koliko se trodecenijska nepromijenjena vlast trudila da stvori društveni milje u kojem će apsolutno sve zavisiti od nje. Ali, naša je dužnost da ukažemo na svu opasnost takvog puta.
Naši mladi ljudi zaslužuju kvalitetno obrazovanje, dobre poslove, adekvatne kulturne i druge sadržaje, koji će ih sačuvati od opasnosti koji vrebaju na svakom uglu i proširiti njihove vidike. Prije svega, zaslužuju da ih saslušamo, razumijemo njihove probleme i potrudimo se da im pružimo jasnu životnu perspektivu. Ali, i oni moraju pomoći sebi. Moraju imati hrabrosti da grade sopstvenu budućnost, bez straha i sa sviješću da su sami odgovorni za svoju i sudbinu svojih najbližih. Samo tada će Crna Gora postati srećna zemlja, iz koje se neće bježati, već u kojoj će se ostajati.