Po oprobanom receptu, Milo Đukanović nastavlja sa žalbama na račun sopstvenog naroda. Nije mu bilo dovoljno da to čini u našoj kući, pa je našao za shodno da na sesiji Savjeta za ljudska prava Ujedinjenih nacija, u Ženevi, sa prisutnima podijeli svoju muku.
Tamo je predsjednik ustvrdio da je Crna Gora suočena sa unutrašnjim i spoljnim udarima, koji dolaze od SPC i velikosrpskih nacionalista, a koji su usmjereni na urušavanje pravnog poretka i negiranje multietničkog karaktera države, a kraljnji cilj svega je vraćanje u srednji vijek u kojem je crkva bila iznad svega.
Ovakve opservacije predsjednik je iznio u vrijeme kada na društvenim mrežama kruži njegovo pismo pokojnom patrijarhu Pavlu upućeno 1993. godine. Kao tadašanji premijer Crne Gore Đukanović obavještava patrijarha, i to u dopisu pisanom ćirilicom, da se ograđuje od djelovanja nepriznate crnogorske crkve i uvjerava ga da njegova Vlada čini sve da očuva nepovredivost unutrašnjeg ustrojstva i života Srpske pravoslavne crkve.
U tom smislu, Đukanović ukazuje da je Ministarstvo pravde poništilo rješenje o registraciji Odbora za obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve kao udruženja građana, 24. februara 1993. godine.
Nije se libio Đukanović da prevari i patrijarha, kojeg je narod još za života smatrao svecem i koji je svakim postupkom i riječju svjedočio istinu i prave ljudske i hrišćanske vrijednosti. Ni pred njegovom veličinom Đukanović se nije zastidio, nije razmislio o svojim postupcima i namjereama. Samo sedam godina kasnije dopuštena je registracija tzv. CPC.
Dvadeset godina kasnije Đukanović, sada predsjednik države, pokušava da silom, kroz partijski program i gazeći Ustav i zakone Crne Gore, obezbijedi autokefaliju organizaciji koju niko u pravoslavnom svijetu ne priznaje i otme imovinu Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.
Međutim, ovog puta Đukanović nije dobro promiješao karte. Stotine hiljada građana i dalje šetaju ulicama naših gradova i poručuju da neće dati svetinje. Duh slobode se širi i ništa ga ne može zaustaviti. Đukanović će vrlo brzo postati politička prošlost Crne Gore, a čuvene riječi partijarha Pavla „Budimo ljudi“ ponavaljaće se kroz vjekove.