Месец: фебруар 2020.

Bogdan Božović, odbornik u Skupštini Glavnog grada

Demokratska partija socijalista i njeni koalicioni partneri još jednom su pokazali da nemaju ni minimum demokratskog kapaciteta za vođenje dijaloga o temama bitnim za Glavni grad.

Oni su danas odbili da uvrste u dnevni red sjednice Skupštine Glavnog grada inicijativu opozicije o razrješenju gradonačelnika Vukovića, iako je ista bila u potpunosti opravdana.

Opozicija u loklanom parlamentu u kontinuitetu pokazuje odgovoran odnos prema građanima i današnjim napuštanjem Skupštine Glavnog grada odbili smo da damo legitimitet ovakvoj vlasti.

Jučerašnji napad Milutina Simovića na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i zvaničnu Srbiju nije ništa novo u kontanimiranoj, nezreloj i antisrpskoj retorici crnogorskih vlasti kojoj svjedočimo poslednjih nedelja. Ipak, ovaj istup potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja – čije resorno ministarstvo nema apsolutno nikakve veze sa Zakonom o slobodi vjeroispovjesti – do tančina je ogolio perfidne namjere Demokratske partije socijalista u pogledu spomenutog zakona i naše Crkve.

Krenimo redom: U svom odgovoru na izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića “da će Srbija pokriti sva dugovanja SPC samo da zaustavi progon naše Crkve“, ministar Simović odgovara da se “država ne bi naplaćivala od manastira, već od skupocjenog zemljišta koje je u posjedu Crkve“. Time je, sasvim slučajno, ogolio i motive sopstvene partije da uđe u obračun sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, misleći naravno na one – materijalističke.

Dakle, Simović je samo kazao ono što je javnost već i znala: ne radi se o naprasnom produhovljenju crnogorske vlasti, već o želji da se, Đukanovićevim rječnikom – “valorizuju“ naše svetinje, kako bi sjutra, hipotetički rečeno, neki bogati investitori mogli podići hotel sa pet zvjezdica u okolini, recimo, manastira Ostrog.

S druge strane, oštra i maliciozna poruka ministra Simovića upućena predsjedniku Srbije da “Srbija niti je gradila, ni oslobađala, ni čuvala crkve u Crnoj Gori“ demonstrirala je njegovo ozbiljno neznanje, ali i nepoznavanje istorije našeg naroda.

Simović – koji je svoje naučne domete ponajbolje iskazao u odbrani svog specijalističkog rada na temu “Biološka vrijednost sadnog materijala krompira u zavisnosti od roka vađenja“ – bi morao da zna da su većinu naših manastira i crkava, pogotovo onih najznamenitijih, sagradili naši preci koji su sebe, ma koliko Simoviću to izazivalo neprijatna osjećanja – nazivali Srbima.

Primjera radi, neke od naših najznačajnijih manastira – manastire Morača i Đurđeve stupove, podigli su Nemanjići davnih 1252, odnosno 1213. godine, mnogo prije obrisa moderne Crne Gore. Nadalje, manastir Ostrog je osnovao i utemeljio hercegovački Srbin, Sveti Vasilije. Istom logikom, Cetinjski manastir je podigao vladar Zete, Ivan Crnojević, i načinio ga sjedištem Zetske eparhije koju je uspostavio, na Simovićevu žalost, Srbin Rastko Nemanjić, u narodu poznatiji i kao Sveti Sava, čiji se epitrahilj i danas čuva u tom manastiru. O desetinama drugih manastira i crkava koje su utemeljili Nemanjići i druge znamenite ličnosti naše istorije, ovaj put nećemo, ali ipak upućujemo sve one koji ne znaju ili se prave da ne znaju ove istorijske fakte na udžbenike istorije za osnovce koji im može uliti nova znanja, ali i proširiti vidike.

S tim u vezi, kao ozbiljna partija iskoristićemo i ovu priliku da pozovemo gospodina Simovića, ali i partiju koju predstavlja da se okanu kontinuirane proizvodnje izjava koje isključivo dižu tenzije i produbljuju podjele u crnogorskom društvu, jer osim svoje malicioznosti uglavnom služe da motivišu još veći broj građana da izađu na ulice. Uz to, pozivamo Demokratsku partiju socijalista da konačno, posle trideset godina, posluša glas naroda – čak i dobar dio svog biračkog tijela – te nađu kompromis sa našom Crkvom i povuku sporni zakon.

U suprotnom, jaz podjela će biti sve veći i veći, što nikome, a pogotovo ne onima koji snose najveću odgovornost za mir i bezbjednost države – ne ide u prilog.

Najzad, gospodina Simovića podsjećamo na davnašnje riječi predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića koji je svojevremeno kao mladi student željan vlasti kazao: “Ko god je bježao od volje svog naroda – narod ga je na kraju stigao.“

Odbor SNP Nikšić

Nedavno usvojeni Zakon o radu u Crnoj Gori nosi nove sofisticirane zamke za zaposlene, koji će praktično 24 sata dnevno biti na raspolaganju poslodavcu i pod maksimalnim pritiskom da „slučajno“ ne povrijede neku od mnogobrojnih povreda radne obaveze, jer se zna šta u tom slučaju slijedi.

Zaposleni je u obavezi da u roku od tri dana obavijesti poslodavca o promjeni adrese stanovanja, dok se u radno vrijeme ne računa i vrijeme pripravnosti za koje zaposleni nije na radnom mjestu, ali je dužan da se odazove na poziv poslodavcu.

Ugovor o radu na određeno vrijeme koji sada može trajati 36 mjeseci, ne kooptira pripravnički staž, vrijeme koje je zaposleni proveo na porodiljskom ili roditeljskom odsustvu, odnosno usvojiteljskom ili hraniteljskom odsustvu, pa samim tim ova kategorija zaposlenih mora znatno duže provesti na radu na određeno vrijeme kod istog poslodavca, da bi zasnovali stalni radni odnis.

Poslodavcu je data mogućnost da postupa van ugovora i aneksa ugovora o radu, jer će moći zaposlenog rasporediti na druge poslove na period od 30 dana u toku kalendarske godine, kad mu to odgovara.

Ni godišnji odmori koji su se koristili u kontinuitetu nijesu ostali bez poslodavačkog uticaja. Ako se zaposleni u toku korišćenja godišnjeg odmora razboli neće moći da nastavi korišćenje godišnjeg odmora bez saglasnosti poslodavca.

Po prvi put je u radno zakonodavstvo unesena i odredba da novčana potraživanja zaposlenih zastarijevaju u roku od četiri godine od dana nastanka obaveze.

Iz opšteg kolektivnog ugovora su preuzete odredbe: stupanje zaposlenog na rad; pripravnici; aneks ugovora o radu; zarade, naknade i druga primanja, odgovornost i disciplinski postupak i individualni otkaz.

Opšti kolektivni ugovor koji je zaključen na određeno vrijeme prestaje da važi 31.12.2020. godine, te shodno preuzetim odredbama prestaje da bude važan podzakonski akt u regulisanju radno-pravnih odnosa, posebno za zaposlene koji tim ostvaruju veći obim prava u odnosu na Zakon o radu.

Jasno je da će veoma značajna pitanja kao što su iznosi uvećanja zarada za rad noću, u dane vjerskih i državnih praznika, prekovremeni rad i posebno uvećanje zarade po osnovu radnog staža (minuli rad), u postojećim iznosima, postati prošlost za koje sindikati nijesu uspjeli da se izbore putem ovog Zakona.