MANJE IGARA, VIŠE HLEBA JER JE NAROD GLADAN!
HLEBA I IGARA je popularna metafora, koja potiče iz satirične pjesme rimskog pjesnika Juvenala, kojima vlast obezbeđuje podršku stanovništva tako što prividno zadovoljava njegove kratkoročne interese i nevažne potrebe, a nauštrb dugoročnih interesa, odnosno da bi mu skrenula pažnju s daleko važnijih problema. Dakle, u ovoj definiciji može se zaključiti da svaka vlast izbjegava dati narodu kilo hleba dok se uporno servira zabava u tonama. Postoje znatno važnije teme u ovom momentu o kojima niko ne smije da priča. Prije svega to je bezbjednost građana i turista. Imamo li predstavu što nam je činiti ponovi li se zemljotres iz ’79 godine ? Ili o tome ne želimo da razmišljamo dok se beton miješa i željezo vari? Na seizmološkim mapama crvenim slovom smo obelježeni kao trusno tlo podložno stravičnim tekstonskim pomjeranjima. Istina je da na prirodne faktore ne možemo da utičemo, ali na močvarnom tlu graditi solitere i palate, ravno je samoubistvu. Estetski, pak, možemo uticati, ali mi se čini da smo ruke digli i dopustili da svaka fasada u gradu pjeva svoju pjesmu, nalik nižerazrednom cirkusu. Ne možemo da govorimo o kulturi dok ne riješimo problem kanalizacije zbog koje smo na turističkoj mapi odavno izgubili trku sa ozbiljnim destinacijama. Ne možemo da govorimo o kulturi u gradu koji nema adekvatne nazive ulica, već se lokacije raspoznaju po supermarketima, zanatskim radnjama, numerisanim školama i numerisanim ležećim policajcima. Nas primjer, osnovna škola u Budvi nosi ime arapskog broja 2 (dva), pisano latinicom. Kako spolja tako i iznutra temelji školstva su uzdrmani skrnavljenjem našeg jezika i književnosti. Nemamo pravo da govorimo o bilo čemu dok je kriminal u trendu među omladinom, koja je zatrovana pogrešnim vrijednostima, zaluđena malicioznim idolima, smatrajući da skupo odijelo i skup automobil čine čovjeka. Rejverski festivali i megalomanske diskoteke nisu kulturni pokazatelji grada, već događaji zabavnog karaktera koji služe da zatupljuju i zaglupljuju omladinu. Ne može se govoriti o kulturi dok se na ljetnjoj pozornici izvodi Šekspir a iza kulisa odzvanja turbo folk. U svemu, pa i u kulturi, potrebni su čvrsti temelji. Samo je pitanje koji temelji jer su postojeći srušeni a na njihovim mjestima izgrađeni hoteli i kockarnice. Da bi učili djecu umjetnosti, nije potrebna samo diploma, to vidimo kroz primjer slavnog Kventina Tarantina i još slavnijeg Pavla Vujisića. Umjetnost se ne stiče zvanjem niti kupljenim znanjem na akademiji znanja, već ogromnim radom i talentom sa kojim se umjetnik rađa i umire. Svaki roditelj koji je proveo jednu noć u bifeu bilo kojeg balkanskog pozorišta, reći će da je to zadnje mjesto gdje želi da vidi svoje dijete. Gluma je stravično stresan posao koji nije za svakoga, pogotovo kada shvatite da dirigentsku palicu drže oni sumnjivog talenta, punih džepova kompleksa, bez osjećaja za ljudskom suštinom, voleći više sebe u umjetnosti nego umjetnost u sebi. Manje igara više hleba, kruha ili ljeba. Nevažno je kako se izgovara ako vam je narod gladan.