Marija Radinović, analitičarka u Medijskom centru SNP CG
Tužna je istina da je u Crnoj Gori saosjećanje prema drugom sve rjeđe. Valjda je to razlog što u našem društvu postoji toliko marginalizovanih grupa: od siromašnih, starih, žena, osoba sa invaliditetom, LGBT populacije, pa do onih koji imaju problema sa mentalnim zdravljem. Čini se da su ovi poslednji u najnezavidnijem položaju, da su potpuno nevidljivi jer za njih neće da čuju ni institucije koje bi njima trebalo da se bave, a što je još poraznije, ni njihove porodice.
Neadekvatan i neodgovoran odnos države prema ovim ljudima vidljiv je na svakom koraku. Dovoljno je prošetati do klinike za psihijatriju Kliničkog centra Crne Gore u Glavnom gradu, pa vidjeti kako se vlast odnosi prema ovoj izuzetno ranjivoj kategoriji stanovništva. Bolnica, koja izgleda kao da će se srušiti svakog trenutka, postala je simbol nebrige nadležnih prema građanima kojima je pažnja najpotrebnija. I ne samo da se time pokazuje nehumanost prema pacijentima, nego i nepoštovanje prema ljekarima koji ovdje rade i koji, suočeni sa niskim zaradama i lošim uslovima, sve češće posao pronalaze u inostranstvu.
Ništa bolje stanje nije ni u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti. Ova ustanova, nažalost, nadaleko je poznata po prevelikom broju pacijenata, od kojih mnogi tu ostaju decenijama, čak i nakon izliječenja jer nemaju gdje da odu; neadekvatnim uslovima smještaja (nedostatak kreveta, dušeka, posteljine i garderobe za pacijente); nedostatku medicinskog osoblja; lošoj higijeni, pa čak i neprimjerenom odnosu pojedinih zaposlenih prema hospitalizovanima, o čemu su mediji ranije izvještavali.
Nedavno je objelodanjeno da je Ministarstvo zdravlja tražilo od Ministarstva rada i socijalnog staranja da obezbijedi smještaj za jedanaest pacijenata iz Dobrote za koje je procijenjeno da im više nije neophodan bolnički tretman. Radi se o ljudima koji nemaju svoj dom i porodicu koja bi ih prihvatila. Ministarstvo rada i socijalnog staranja se pobrinulo samo za jednu osobu. U ovim ping-pong igrama između institucija, u njihovim dogovaranjima, pregovaranjima i nadgornjavanjima gube se dragocjeno vrijeme, energija i resursi. Kao da se zaboravlja da se radi o ljudskim bićima sa ozbiljnim zdravstvenim teškoćama.
Sve se ovo događa u 21. vijeku, u doba kada su duševne bolesti postale jedan od najvećih problema današnjice, kada je depresija druga najrasprostranjenija bolest na svijetu sa tendencijom da ubrzo postane prva, kada se godišnje u svijetu počini oko 800.000 samoubistava, a Crna Gora po stopi suicida već godinama nadilazi evropski prosjek.
Svjesni smo da ovo nije pitanje koje se može regulisati za jedan dan. Ali, isto tako, dužni smo istaći da nadležni ne ulažu dovoljno napora u njegovo rješavanje. Jer, ne mogu nas ubijediti da za ovoliko decenija nije mogla biti izgrađena nova psihijatrijska bolnica u Podgorici, a da ona u Dobroti nije mogla biti renovirana, rasterećena i prilagođena potrebama pacijenata i zaposlenih. Svaki pokušaj da to urade unaprijed je osuđen na propast jer sada cijela Crna Gora zna kako su i koliko novca davali poslednjih godina za rješavanje stambenog pitanja javnih funkcionera (nekima od njih i po više puta). Među njima su, naravno, i čelnici našeg zdravstvenog sistema. Dakle, država je nekome majka, a nekome maćeha.
Nema opravdanja ni za to što još uvijek nemamo precizne statističke podatke o oboljelima od mentalnih bolesti. U tome je jako bitna uloga primarne zdravstvene zaštite, odnosno domova zdravlja. Njihova odjeljenja koja se bave mentalnim zdravljem moraju se ojačati kako bi na adekvatan način vodila računa o pacijentima i njihovoj integraciji u društvo. Ove aktivnosti mogu dati efekat samo ako budu praćene ulaganjem u medicinski kadar, respektovanjem ove zahtjevne profesije i obezbjeđivanjem odgovarajućih radnih uslova za ljekare.
Istovremeno, mora se sprovoditi kontinuirana edukacija stanovništva da bi se spriječilo da se porodice odriču svojih članova sa mentalnim problemima i da ih doživljavaju kao teret i sramotu. Svima nama, cijelom društvu, neophodno je mnogo više znanja i informacija o mentalnom zdravlju jer samo tako možemo shvatiti teškoće naših rođaka, prijatelja, kolega i komšija. Samo tako ćemo prestati da ih osuđujemo, izbjegavamo i doživljavamo kao manje važne članove zajednice.
Karakter i vrijednosti čovjeka vide se u njegovom odnosu prema onima koji su nemoćniji od njega. Društvo je jako onoliko koliko je jak svaki njegov pojedinac. Vrijeme je da to shvatimo i da počnemo mijenjati odnos prema osobama sa mentalnim problemima. Vrijeme je da počnemo misliti o ljudima.