U Plužinama je, avgusta ove godine otvoren monumentalni restoran Sočica, prava domaćinska kuća za sve koji žele da predahnu u ljepoti u sred ljepote, da uživaju u miru i tišini ispod krošnje starog oraha, na imanju tik iznad jezera, u ambijentu gazdinske kuće i s trpezom koja prezentuje originalne ukuse tog podneblja. Restoran Sočica je mjesto koje će definitivno biti uzor ugostiteljima na sjeveru ali i širom Crne Gore, a kojim bi se ponosili i najpopularniji svjetski planinski centri.
Piva: oaza istinski čiste prirode i iskrenog života
Piva
i „otkrivanje“ njene čudesne ljepote aktuelizovano je tek nekoliko
posljednjih godina čak i od strane građana malene Crne Gore koji se
nijesu mogli čudu načudit kad bi prvi put zašli ovim krajem, do turista
iz cijelog svijeta koji pomno tragaju za rijetkim oazama istinski čiste
prirode i iskrenog života. Kao magična lokacija ukazao im se ovaj kraj,
kao brižno čuvano i očuvano blago.
I kad pomislite da ste vidjeli i
obišli sve ljepote Crne Gore, i da nema neotkrivenih tajni i da su se
sve prirodne ljepote ukazale ljudskom oku, dođete u Pivu i vidite koliko
nijeste vidjeli. Naravno sve ovo se odnosi na ljude koji nijesu
Pivljani, jer Pivljani su oduvijek bili ponosni na svoj kraj, svoje
porijeklo i ljepotu svoje kolijevke đe god da su se rasuli po svijetu. Posljednjih
godina ovaj dio Crne Gore se ukazuje u svojoj snazi i moći prirode, i
oni koji dožive samo neki djelić ovog kraja ne kriju oduševljenje i
želju da otkriju više, a Piva je mudra, poput njenih Pivljana, pa je
sačuvala ono što danas nema cijenu, prirodu netaknutu i živu, kojom teče
Tara, i brza rijeka Piva, malo prava malo kriva pa se skriva… Prirodu
u kojoj je bezbroj izvora žive vode i vrela, i najljepših sela u kojima
žive vrijedni gorštaci što vas u kuću pozivaju kao najmilijeg gosta
iako ne znaju ni otkuda ste ni ko ste. Naiđe putnik namjernik, u kuću ga
pozovu i ugoste neznance a već kad odlaze rastaju se kao prijatelji.
Danas
gosti pristižu u Pivu, sve ih je više, i vrlo ozbiljni gosti. A te
goste treba dočekati kako tradicija u Pivi nalaže, i kako se u Pivi od
pamtivijeka radilo: domaćinski i sa svim što vrijedne ruke gorštaka i
seoskih domaćica privrijede i stvore. Piva je mapirana na turističkim
kartama, a osim neprevaziđene ljepote turistima treba pružiti sve
ugođaje, a to podrazumijeva niz infrastrukturnih, uslužnih i drugih
segmenata neophodnih tom kraju u ubrzanom turističkom razvoju koji je
evidentno krenuo. Nova ulaganja su znak da su ozbiljni investitori
svjesni potencijala ovog kraja. Prvi su ipak porijeklom Pivljani. Vizija
razvoja ovog kraja nije vizija, no izvjesna budućnost a to je pokazalo
ovo ljeto u Pivi, kada su bili najbrojniji turisti upravo iz zemalja za
koje se na svjetskom tržištu turizma naročito trudimo da ih privučemo u
Crnu Goru. Oni su bili privučeni Pivom.
Ime restorana SOČICA ukazuje na znamenitog Pivljanina vojvodu Lazara Sočicu čiji je život bio dramatična lična ali i značajna istorijska priča velikog junaka, no i najbogatijeg Pivljanina i Crnogorca u vrijeme Kralja Nikole koji ga i prozva Munjica zbog nevjerovatne hrabrosti, brzine, okretnosti i snage ali i britkosti uma….
Nove snage turizma opravdavaju optimizam
Upravo
je restoran Sočica novi objekat od izuzetnog značaja za turizam Pive
koji će povući nogu preko praga mnogim koji će se na njega ugledati. Uz
njega, to će izvjesno učiniti i hotel koji će graditi porodica
Bogdanović. Nadam se da je to samo početak takvih ulaganja. Uz svo
poštovanje začetnika turističkih djelatnosti u Pivi koji su tu
turističku istoriju započeli, vjerujem da će nove snage ujedinjeno
značajno pokrenuti ovaj kraj.
I da se našalim, Momčilo Bajagić, čiji
je otac iz sela Zukva u Pivi, pjeva „na skriveno te vodim mjesto“
pjevajući tad Crnoj Gori cijeloj, sad može samo o Pivi još tako da
pjeva.
Kosa Blagojević
Treba znati i poznavati Pivu pa stvoriti nešto čime će se ona zoriti pred svijetom
Poznajući
istoriju, tradiciju, osobenosti Pive, potencijale prirodnih ljepota i
njene magične moći, ugostiteljskim iskustvom od skoro dvije decenije, i
uspjesima u toj oblasti koje su zabilježili suvlasnici čuvenih
podgoričkih restorana Per sempre i MEAT, odlučili su da otvore restoran
Sočicu. Otvaranje trećeg restorana je bio poseban izazov, potpuno novi
koncept i sasvim drugačija ugostiteljska priča od ova dva koji su, kako
znamo inače, potpuno različite ugostiteljske priče. Ozbiljan pristup i
planiranje su rezultirali monumentalnim objektom izgrađenim u stilu
stare crnogorske graditeljske tradicije, dominacija kamena i drveta, i
potpune saglasnosti sa okolinom i tradicijom. Objekat ne dominira
prostorom, već se prirodno uklapa u pejzažnu arhitekturu čiji je
arhitekta Gospođa Priroda, i davno, davno neki ljudi koji su tu
živjeli… Prilikom građevinskih radova na restoranu ni jedno postojeće
drvo nije posječeno, pravljeni su ustupci koji su zahtijevali napore u
prilagođavanju gradnje s ciljem očuvanja života drveća. Odgovoran odnos i
ulaganje u zaštitu životne okoline su dodatni plus objektu koji samom
pojavom plijeni. Gorostasan restoran se sasvim uklapa u svoj prirodni
okoliš. Projekat potpisuje arhitekta Ivan Milošević.
Gostoprimstvo i nenametljiva no urođena ljubaznost su osobine koje se najviše cijene kod ugostiteljskog kadra. U restoranu Sočica goste dočekuje domaćica restorana Kosa Blagojević. Ona je prekaljeni poznavalac ugostiteljstva sa urođenom blagorodnom komunikacijom. Već se zahvaljujući gostima pročulo Kosino gostoprimstvo i melemna komunikacija. I na mene je ostavila takav utisak, i rekla bih da ona jeste tanana duša ovog restorana.
Restoran
u unutrašnjosti na prvom nivou i na dvjema spoljnjim kaskadnim terasama
ima ukupni kapacitet od 125 mjesta. Unutrašnjost restorana je čist
folklor: stolice – stolovače, na njima tkane vunene stoličarke, zidovi
kameni, drvene grede, kamin i atipično osvjetljenje, svjetiljke koje
nijesu ruralni momenat a koje su se fantastično uklopile u cijeli
ambijent konobe kao duh novog doba koji se sjedini sa prošlošću.
Utisak
je da ovoliki objekat može imati kapacitet 500 mjesta što i jeste
realno, jer je restoran ustvari idealan mini resort. Nevjerovatno, ali
istinito, nije se vodilo računa o pompeznosti kapaciteta, sve je
podređeno ugođaju gostiju, i kad je potpuno pun restoran nema utiska
gužve – gost ima privatan prostor za uživanje bez obzira na broj
prisutnih… Treba
znati i poznavati Pivu pa stvoriti nešto čime će se ona „zoriti“ pred
svijetom. Treba znati i poznavati ugostiteljstvo i gastronomiju i imati
kredibilitet koji dokazano imaju vlasnici restorana Per sempre i Meat-a
da se zna da je Sočica kad je oni „potpisuju“ u startu favorit restoran
na sjeveru. Treba znati graditi kao kompanija Fidija da bi se vaskrslo i
primijenilo nekadašnje neimarsko graditeljstvo u savremenom dobu.
Restoran Sočica temelji gastronomsku i etno baštinu Pive prezentirajući znalački spravljena jela od autohtonih i svježih namirnica tog kraja. Nastoje kroz jelovnik ispričati priču o gastronomskoj kulturi tog podneblja s posebnim naglaskom na poštovanje tradicije i pripadnosti prostornom ambijentu
Graditeljska, etno i gastronomska baština Pive
Restoran Sočica temelji gastronomsku i etno baštinu Pive prezentirajući znalački spravljena jela od autohtonih i svježih namirnica tog kraja. Nastoje kroz jelovnik ispričati priču o gastronomskoj kulturi tog podneblja s posebnim naglaskom na poštovanje tradicije i pripadnosti prostornom ambijentu.
I zaista, kada vam na sto dolaze raskošna nacionalna jela: jagnjetina i teletina ispod sača, zavodljivi i slasni cicvara i kačamak, pečen krompir „na pola“ pa ga namažete pivskim skorupom, i pridružite mu mladi sir… od pogleda na tu hranu ide „voda na usta“. Gorštačka snaga Pivljana je u njihovom DNK koji je formirala lijepa ali zimi surova priroda, i hrana, zdrava, ukusna ali jaka, taman onakva kakvu planinski vazduh traži. Na toj ariji svima nam apetit raste i sve je tamo slatko i najslađe… Pa ko voli meso u meniju restorana neka čita i bira: jagnjetina kuvana, jagnjeći pikljevi u kajmaku, jagnjeća džigerica, teleći ribić… te gurmanima omiljeni specijaliteti – teleći obrazi i ovčiji košet. Pa osim mesa koje je uvijek u ovom kraju imalo prioritet u ishrani, na meniju je i čuvena pivska pastrmka i planinski gastro klasici kao što su domaće pite, popara, priganice… Ne propustite jela sa pečurkama – smrčkom iz okolnih šuma… Mislilo se i na goste koji imaju posebne režime ishrane, pa meni zadovoljava i zahtjeve vegetarijanaca, vegana, mlađe populacije…
Meso se nabavlja od stočara iz okolnih sela, i sve ostale namirnice su iz seoskih domaćinstava Pive, sirevi ovčiji, kravlji, kajmak i skorup… I rakije su domaće, najpopularnije su pivska šljiva i kruška koje su pretežno sa visokim stepenom alkohola, ali pitke i napravljene po starim recepturama pa domaćini kad nude svojom rakijom, govore da to nije piće nego lijek. Kao desert preporučujemo palačinke „Munjica“ (naziv ima istorijsku poveznicu sa nadimkom koji je Kralj Nikola dao vojvodi Lazaru Sočica). Te palačinke su junačka kombinacija: sa orasima, domaćim medom, bijelim vinom, suvim šljivama… moćna kombinacija, reklo bi se u skladu sa nazivom.
Restoran gabarita kakav je Sočica značajno čini korist svojim sistemom rada cijeloj zajednici, osim što se zapošljava radna snaga iz Plužina i okolnih mjesta, otkupljuju se na kućnom pragu domaći proizvodi lokalnih proizvođača – obostrana korist i sadejstvo zajednice.
Jedan je cilj, obogaćivanje turističke ponude i jasnije i vidljivije brendiranje Pive u budućnosti.
Bili smo posljednjeg dana oktobra u Sočici zagrljenoj šumom, terase su se sunčale nad jezerom, na nezapamćeno toplom oktobarskom Suncu smo uživali u pogledu i nekom miru i spokoju koji je neopisiv. Povremeno bi opijajući mir poremetilo krckanje oraha koji opadaju na terasi. I ne ide vam se niđe odatle. Iako je bio kraj oktobra, terasa Sočice je bila puna gostiju, a po mojoj procjeni prema jezicima koje sam čula, čini mi se da su bili skoro svi stranci… Slika koja puni srce.
Izvor: caffemontenegro.me