U svom neubjedljivom, a u dobrom dijelu činjenično oskudnom i kontradiktornom nastupu, pripravnik na mjestu ministra sporta u Vladi Crne Gore, Nikola Janović je nastavio da kreira atmosferu samovolje i pokazuje ono po čemu je Ministarstvo sporta u prethodnom periodu bilo prepoznatljivo, a to je nedostatak demokratskog kapaciteta da se sasluša druga strana i dobre sugestije prihvate kao dobronamjerne.
Na početku svoga izlaganja ministar Janović nas upoznaje da u skoro svakom drugom klubu u upravljačkim i stručnim tijelima sjede lica koja su osuđena za određena krivična djela koja ih čine nedostojnim za obavljanje tih poslova. Ne možemo da ne pitamo gospodina Janovića, inače naslednika Miga Stijepovića, zašto ranije nisu preuzeli ništa po ovom pitanju? Moguće je da su se vodili praksom koja važi u partiji kojoj i sam Janović pripada, da činiti krivična djela predstavlja odskočnu dasku i daje mogućnost napredovanja, a ne, kako je to pravilno u normalnom svijetu povlači za sobom odgovornost.
Ministar govori da je postojalo preko 2.000 klubova prije njega, a poslije njegovih reformi svega oko 800, a uz to napominje da su svi ostali bili uglavnom fiktivni, kako bi, pretpostavljamo, izvlačili sredstva iz budžeta, te ga ovom prilikom pitamo: da li ima dokaze za ove tvrdnje i da li će se obratiti nadležnim organima? Pretpostavljamo da gospodin Janović zna da su fiktivni poslovi zabranjeni pravnim propisima naše države.
Isto tako, ministar izražava zahvalnost zaposlenima u Ministarstvu, koje je strogo birao po partijskim kriterijumima, a ne kvalitetima. U radni odnos nije zaposlio nijednog vrhunskog sportistu koji bi svojim iskustvom doprinio razvoju sporta, jer smatramo da ne može biti da partijski pioni DPS-a se bolje razumiju u sport od ljudi koji su tome posvetili svoje živote.
Ministar Janović će ostati upamćen kao prvi ministar koji ukida jedan savez i to vođen čisto ljubomorom i sujetom zbog ukazivanja na greške koje je napravio. Govori o nadgornjavanju i bahatosti, a ne pominje i da je na sudu izgubio spor koji je vodio, a ministarstvo će platiti sve troškove.
Zamisao ministra je da Olimpijski komitet preuzme nadležnost Džudo saveza, dok se ne formira novi savez, sa kadrom koji je pogodan gospodinu Janoviću. Demokratski, nema šta. Ministar mora da zna da konačnu riječ će na kraju dati Upravni sud Crne Gore i Evropska i Svjetska džudo federacija.
Posebno je interesantna revizija naknada, za koje govori da nisu odraz rezultata i da opterećuju budžet, ne brinući ni u jednom momentu da, na primjer, penzije bivših poslanika su mnogo veći teret na leđima poreskih obveznika u Crnoj Gori.
Da ministar zna da misli na sebe i svoje je pokazao time što će se naknade primati sa 35 godina što je rekord u regionu, a ide u prilog njemu, njegovom bratu i nekolicini njihovih prijatelja.
I nije to toliko strašno da u istom momentu pojedinim vrhunskim sportistima ne smanjuje naknadu na visinu, skoro pa socijalne pomoći uz to diskriminišući izuzetne pojedince koji su napravili rezultate za poštovanje i to u sportovima koji su najviše rasprostranjeni na svijetu.
Takođe, ministar saopštava da opštine izdvajaju preko 7 miliona za sportske kolektive, a onda konstatuje da opštine neravnopravno tretiraju pojedine klubove i biraju ih po svojim subjektivnim a ne objektivnim mjerilima. Pretpostavljamo da i to rade po partijskim direktivama, ne snoseći nikakve konsekvence.
Ministar samo govori o novom zakonu, a sportski rezultati u Crnoj Gori nikad gori. Zanimljivo je da se uspjesi u ovom periodu jedino i postižu u borilačkim sportovima koje gospodin Janović najviše diskriminiše.
Na kraju, smatramo da će ovaj zakon i ove odluke trajati koliko i pomenuti ministar i nelegitimna vlada koja nije formirana na osnovu slobodno izrazene volje gradjana na izborima, vec zahvaljujuci raznim kovertama i sumnjivim aferama, a to je ne još dugo.