U svom neubjedljivom, a u dobrom dijelu činjenično oskudnom i
kontradiktornom nastupu, pripravnik na mjestu ministra sporta u Vladi
Crne Gore, Nikola Janović je nastavio da kreira atmosferu samovolje i
pokazuje ono po čemu je Ministarstvo sporta u prethodnom periodu bilo
prepoznatljivo, a to je nedostatak demokratskog kapaciteta da se sasluša
druga strana i dobre sugestije prihvate kao dobronamjerne.
Na
početku svoga izlaganja ministar Janović nas upoznaje da u skoro svakom
drugom klubu u upravljačkim i stručnim tijelima sjede lica koja su
osuđena za određena krivična djela koja ih čine nedostojnim za
obavljanje tih poslova. Ne možemo da ne pitamo gospodina Janovića, inače
naslednika Miga Stijepovića, zašto ranije nisu preuzeli ništa po ovom
pitanju? Moguće je da su se vodili praksom koja važi u partiji kojoj i
sam Janović pripada, da činiti krivična djela predstavlja odskočnu dasku
i daje mogućnost napredovanja, a ne, kako je to pravilno u normalnom
svijetu povlači za sobom odgovornost.
Ministar govori da je
postojalo preko 2.000 klubova prije njega, a poslije njegovih reformi
svega oko 800, a uz to napominje da su svi ostali bili uglavnom
fiktivni, kako bi, pretpostavljamo, izvlačili sredstva iz budžeta, te ga
ovom prilikom pitamo: da li ima dokaze za ove tvrdnje i da li će se
obratiti nadležnim organima? Pretpostavljamo da gospodin Janović zna da
su fiktivni poslovi zabranjeni pravnim propisima naše države.
Isto tako, ministar izražava zahvalnost zaposlenima u Ministarstvu, koje
je strogo birao po partijskim kriterijumima, a ne kvalitetima. U radni
odnos nije zaposlio nijednog vrhunskog sportistu koji bi svojim
iskustvom doprinio razvoju sporta, jer smatramo da ne može biti da
partijski pioni DPS-a se bolje razumiju u sport od ljudi koji su tome
posvetili svoje živote.
Ministar Janović će ostati upamćen kao
prvi ministar koji ukida jedan savez i to vođen čisto ljubomorom i
sujetom zbog ukazivanja na greške koje je napravio. Govori o
nadgornjavanju i bahatosti, a ne pominje i da je na sudu izgubio spor
koji je vodio, a ministarstvo će platiti sve troškove.
Zamisao
ministra je da Olimpijski komitet preuzme nadležnost Džudo saveza, dok
se ne formira novi savez, sa kadrom koji je pogodan gospodinu Janoviću.
Demokratski, nema šta. Ministar mora da zna da konačnu riječ će na
kraju dati Upravni sud Crne Gore i Evropska i Svjetska džudo federacija.
Posebno je interesantna revizija naknada, za koje govori da nisu odraz
rezultata i da opterećuju budžet, ne brinući ni u jednom momentu da, na
primjer, penzije bivših poslanika su mnogo veći teret na leđima poreskih
obveznika u Crnoj Gori.
Da ministar zna da misli na sebe i svoje
je pokazao time što će se naknade primati sa 35 godina što je rekord u
regionu, a ide u prilog njemu, njegovom bratu i nekolicini njihovih
prijatelja.
I nije to toliko strašno da u istom momentu pojedinim
vrhunskim sportistima ne smanjuje naknadu na visinu, skoro pa socijalne
pomoći uz to diskriminišući izuzetne pojedince koji su napravili
rezultate za poštovanje i to u sportovima koji su najviše
rasprostranjeni na svijetu.
Takođe, ministar saopštava da opštine
izdvajaju preko 7 miliona za sportske kolektive, a onda konstatuje da
opštine neravnopravno tretiraju pojedine klubove i biraju ih po svojim
subjektivnim a ne objektivnim mjerilima. Pretpostavljamo da i to rade po
partijskim direktivama, ne snoseći nikakve konsekvence.
Ministar
samo govori o novom zakonu, a sportski rezultati u Crnoj Gori nikad
gori. Zanimljivo je da se uspjesi u ovom periodu jedino i postižu u
borilačkim sportovima koje gospodin Janović najviše diskriminiše.
Na kraju, smatramo da će ovaj zakon i ove odluke trajati koliko i
pomenuti ministar i nelegitimna vlada koja nije formirana na osnovu
slobodno izrazene volje gradjana na izborima, vec zahvaljujuci raznim
kovertama i sumnjivim aferama, a to je ne još dugo.