Vuk Jovanović, glumac i simpatizer SNP CG

ODBROJAVANJE JE POČELO 10,9,8,7…

Sa odlaskom Živka Nikolić, kinematografija Crne Gore odlazi u zaborav i dugo sjećanje. Dok se na svjetskoj sceni traga za novim pravcima mi smo svjedoci, a i saučesnici, ovog modernog feudalističkog talasa promiskuitetne umjetnosti.

Bilo je mnogo pokušaja i isto toliko promašaja da se legendarni Nikolić kopira, ali sa tolikom količinom kompromisa, dodvoravanja, propagiranja i pocrtavanja u dramaturškom smislu da je istina, koja je bila suštinska nit ovog reditelja, pisca i slikara, vješto zaobiđena, dok su u prvi plan isplivali kadrovi zadnjica, partijskih glumaca, betonskih palata i nabubrelih kompleksa. Sramota me je do koje mjere su samoprozvane kolege Živka Nikolića, spremne da ponize umjetnost zarad udobnijih stolica po kafićima Budve i nezaobilaznog Beograda.

Pozorišna kultura je doživjela još tužniju sudbinu, maltene ne postoji, a tamo gdje postoji bolje da je nema. Kada sam upisao Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, u čijem nazivu stoji drama, dakle pozorište, osjećao sam se kao siroče po tom pitanju. Na toj glumačkoj klasi generacija 2008/09, geografski smo bili izmješani, Valjevo, Kragujevac, Prokuplje, Novi Sad, Beograd, jedino sam ja bio iz Crne Gore i jedino moj grad nije imao pozorište u januaru mjesecu. Dok su oni diskutovali o predstavama koje su odgledali ili na kojima su učestvovali, ja sam bio primoran, ne svojom voljom, da se crvenim i gledam u plafon. Nisam imao živaca da svojim kolegama objašnjavam da je moj grad postao betonski kavez, cirkus u kome se umjesto čuvenog „Zeta filma“ nalazi kockarnica, umjesto pozorišne scene podižu diskoteke, otvoreni amfiteatar na Svetom Stefanu prodaje stranim investitorima i na njegovo mjesto dolaze restorani i kafići za iće i piće.

Grad Teatar se pali i gasi na dugme kao da je šporet a ne ozbiljna ustanova sa dugogodišnjom tradicijom. Moji Budvani su primorani da čekaju ljeto da bi odgledali neku predstavu i to sve sa zvučnim efektima komercijalne elektronske muzike obližnjih klubova u vlasništvu opštinskih drugarica i drugova.

Ministarstvo kulture Crne Gore funkcioniše po principu „idi mi, dođi mi“. Godišnji budžet ne može da se poredi ni sa jednom zemljom u okruženju uključujući tzv. državu Kosovo. Onaj ko bi se usudio da predstavi ministarstvu svoj novi projekat, prije svega bi morao da zna kako se izgovara slovo Ź, od kad potiče i kako je nastalo.

Uprava fakulteta dramskim umjetnosti na Cetinju je uspjela da otjera sve kvalitetne profesore. Svoje studente ostavi na milost i nemilost, ne obazirujući se kakvi sve talenti propadaju primorani da rade kao konobari ili šankeri. Ne znam iz kojeg razloga Demokratska partija socijalista ima toliku želju da uglavi svoju zadnjicu na fotelju iz koje su dirigovali totalnim uništenjem i progonom umjetnosti i umjetnika u Crnoj Gori.

Ne želim zbog vas pojedinaca da odem odavde kao i sve moje kolege, jer me niđe ljepše ne budi zvuk talas kao ovdje, idite vi, vrijeme je ! Neću koristiti vremenska ograničenja kao naš premijer Marković, citiram : “ sa Budvanima ću riješiti problem za 15 minuta”. Ne priliči meni kao slobodnom umjetniku da ograničavam ni sebe ni drugoga matematičkim izrazima, sem kada slavim. A rado ću slaviti vaš odlazak i početi odbrojavanje sa 10, 9, 8, 7…

Подијели са пријатељима!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

shares