Tijana Radulović objavila zbirku poezije „Komad bez protagonista“: Knjiga je moja rekonstrukcija stvarnosti

Kaže da u knjizi nema velikih istina ali da i ne bježi od njih pa je čitaocima ostavila da ih sami (ne) pronađu. Sagledavajući svoj prvijenac krajnje skromno, novinarka koja se obrela i u književnim vodama, Tijana Radulović u razgovoru za FOS navodi da je ova zbirka njen doprinos rekonstrukciji stvarnosti. Radulović takođe naglašava nužnost promišljanja i poručuje da čovjek ne treba da bude opterećen protraćenim potencijalom već da se fokusira na stvari koje ga ispunjavaju. 

U pjesmama lišenim komercijalnog prizvuka, jer kako navodi Radulović komercijala nijednom umjetniku nije prijemčiva, oslikan je svakodnevni život običnog čovjeka.

Čemu „Uputstvo za upotrebu“ s početka zbirke?

Radulović: Kao i kod većine pjesama iz zbirke, sjećam se momenta kad je „Uputstvo za upotrebu“ nastalo, ali imam problem da u sjećanje prizovem što me je tačno nagnalo da ga napišem. Vjerovatno je to pokušaj „odbrane“ od one težnje čitalaca da traže pouke u svakom djelu koje izučavaju.  

Kod mene nećete naći ono što potpada pod domen „velikih istina“. Daleko od toga da me takve stvari ne interesuju, samo ja nisam neko od koga ćete dobiti odgovore. Redovi u knjizi su, dakle, samo moj doprinos jednoj prilično staroj igri rekonstrukcije stvarnosti. S druge strane, ako vas moja razmišljanja ponukaju da se toj igri priključite, onda mi je drago što ova knjiga neće biti samo materijal za reciklažno dvorište.

Koliko je zapravo „…školovanih prostaka koji elokvencijom prikrivaju glupost…“? Jesu li stihovi ukazivanje i ujedno izrugivanje kako našem tako I ostalim sistemima?

Radulović: Školovanih prostaka je, bojim se, više nego što može da se pojmi. A cijela pjesma je pokušaj ironijskog, i auto-ironijskog, osvrta na naše težnje da pošto-poto budemo najinteligentniji u svom selu. Ta težnja da silu na sramotu budemo drugačiji je, po mom mišljenju, ništa manja prepreka autentičnosti od konformizma. Kažem ironijskog i auto-ironijskog jer smatram da imamo pravo da se izrugujemo isključivo onome čemu smo i sami skloni. Ta ljekovita funkcija izrugivanja može da nas oslobodi mnogih stvari.

Utiče li na školovane prostake očekivanja, ambicije roditelja i to da svako od nas da postane arhitekta – o čemu se i govori u „Šapat iz dubine“?

Radulović: Bojim se da, upravo kao što ste kazali, sve potiče iz kuće. Ambicije koje nisu u skladu sa našom izvornom prirodom mogu da stvore čudovišta. Pretpostavljam da Vam iznesena tvrdnja zvuči teatralno, ali stvarno malo što kvari čovjeka kao misli o protraćenom potencijalu. I obratno – Malo što oplemenjuje kao rad na stvarima koje mi lično smatramo vrijednim.

Jedna od pjesmi posvećena je profesoru srpskog jezika i književnosti Slavenu Fatiću. Koliko je srednja škola i gospodin Fatić imao uticaja na vaše opredjeljenje i prema književnosti i prema poeziji?  Po čemu pamtite uopšte gimnaziju Petar I Petrović Njegoš?

Radulović: Slaven je genijalan profesor i pedagog, a takav je bio i ostatak kolektiva u gimnaziji “Petar I”. Stvarno nije rijetko da u razgovorima sa dragim ljudima pomenem koliku sam privilegiju imala što sam učila tamo, koliko zbog prosvjetnih radnika toliko i zbog jedne zdrave atmosfere koja je karakterisala drugo odjeljenje generacije 2008/09.

E sad, kad je konkretno književnost u pitanju, upravo je profesor Slaven bio taj koji mi je vratio interesovanje za pisanje, koje se u mom slučaju  hronološki poklopilo sa samim učenjem slova ali i nestalo negdje u osnovnoj školi. Zbog svega navedenog, i generalno zbog njegovog sjajanog pristupa svakom učeniku ponaosob, u posveti sam ga potpisala kao “profesora ljubavi prema književnosti”.

Djelovi zbirke podijeljeni su na poglavlja. Zaplet počinje pjesmom „Komad bez protagonista’’, rasplet „Apokalipsom’’, a zbirka se završava „Zorom’’…  Slučajnost ili pak ima simbolike?

Radulović: Dobro zapažanje. Radi se u tome da mi je namjera bila da zbirka bude cjelina, ali i da u sebi ima skrivene fragmente koji opet tvore mikrocjeline. Uvod počinje pjesmom koja je posvećena mom mlađem bratu Rastku, jer je rad na “Komadu bez protagonista” započeo zahvaljujući njemu. Zaplet počinje pjesmom “Ako može bez protagonista”, koja predstavlja baznu ideju cijele zbirke, “Uljez” otvara Peripetiju upravo zbog najsnažnijeg obrta u pjesmi a “Apokalipsa” rasplet jer nove stvari, među kojima i ova zbirka, često nastaju iz zgarišta. Isto tako, sakrila sam neke poveznice unutar pjesme, pa tako “Zora”, koju ste pomenuli, predstavlja zadnju kariku u lancu Ponoćna – Kasno podne – Zorom. Da ne zamaram više, mnogo volim slučajnosti, ali ih u “Komadu bez protagonista” nema mnogo, ni u samoj zbirci ni na koricama.

Prodaja knjige

Zbirku „Komad bez protagonista“ možete kupiti na način što ćete Tijani Radulović dostaviti potvrdu uplate od najmanje 5 eura na račun neke humanitarne organizacije ili za neki drugi humani cilj.

Izvor: https://fosmedia.me

Подијели са пријатељима!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

shares