Nikada neću zaboraviti jedan intervju velike, najveće glumice Milene Dravić, u kom je, iako velika dama, bila malo ogorčena, jer joj deset godina nije zazvonio telefon da odigra neku ulogu. Sebi sam tada rekla: „Zapamti, kad može Milena, budi i ti spremna za takve trenutke, i iskoristi ih za nešto dobro, a ne da padneš u očaj”, kaže u intervjuu za „Dan” glumica Narodnog pozorišta u Beogradu Nela Mihailović. Protekla godina bila joj je u znaku najveće nagrade matičnog teatra „Raša Plaović” za ulogu Danice u „Balkanskom špijunu” Dušana Kovačevića u režiji Tanje Mandić Rigonat.U velikom jubileju, 150 godina nacionalnog teatra, zabilježila je i svoj poseban datum, 25 godina karijere u istoj pozorišnoj kući. Već od prve predstave (Šekspirove „Ukroćene goropadi”) otvorio joj se put najznačajnijih djela klasičnog i savremenog repertoara.
Poslije „Sabirnog centra”, srela se na pozornici sa istim piscem, ali u drugom djelu – kao supruga Ilije Čvorovića u kultnom „Balkanskom špijunu” i magijom na daskama odmah pobrala simpatije publike i nagradu. Od pet snimljenih filmova, jedan je donio „Caricu Teodoru”, igrala je u gotovo svim značajnim TV serijama, ima zavidan pozorišni repertoar i kao uvijek strpljivo čeka i zvanje prvakinje Narodnog pozorišta. Upoznati Nelu Mihailović privatno znači doživjeti susret sa magičnom osobom, punom energije, duha, jednostavnosti kojom plijeni i koja je čini velikom, u životu i na sceni.
⢠Vezujete li se za uloge?
– Jako… Posebno za pozorišne. Surovo je to što kada uradite ulogu živite sa njom znajući da će se ona jednog dana završiti. O tome drugi odlučuju, najčešće direktori ili splet okolnosti. Neke sam igrala i po deceniju i po, a neke samo dvije godine. Surovo je i to što ne znate koja vam je predstava poslednja. To sam znala samo jednom, a riječ je o predstavi „Nova stradija” Kokana Mladenovića. Ne znam kako, ali smo znali da je igramo poslednji put, pa smo je proslavili kao i premijerno izvođenje. Voljela bih da to bude pravilo, da imate i proslavu kraja, poslednjeg igranja predstave, oproštaja od scene i uloge. Vezujem se za uloge, ali ne mogu da tumačim one role koje ne volim, jer tada ne bih mogla dati maksimum. Trenutno glumim u devet predstava i sve uloge volim. Volim kada krenem na posao da se radujem i da jedva čekam da stanem na scenu. Mislim da jedino tada može da bude dobar rezultat i da publika dobije ono pravo od glumca.
⢠Kako ste stupili na scenu sa „Balkanskim špijunom”, dobili ste nagradu…
– Desilo se, a uopšte nisam ni znala, da sam kandidovana za tu nagradu. Premijera je bila početkom oktobra, odigrala sam dvije – tri reprize, a 22. novembra je bila dodjela nagrade i to na 150 godina Narodnog pozorišta. Nagrada se daje i na osnovu jednog gledanja, nije bitno da li je igrate godinama ili jednom, već kako ste odigrali. Taj 20. oktobar 2018. ću zauvijek pamtiti. Tog jutra stigle su dvije vijesti, jedna da sam dobila nagradu „Raša Plaović”, a druga da je smijenjen dotadašnji upravnik Dejan Savić. Željeli smo da ga smijene, zato smo se borili mjesec dana i to je bio jedan istorijski trenutak vezan za Narodno pozorište. Važan, jer se desio poslije mnogo vremena da se glumci dogovore. Bije nas taj glas, a to je tačno, da ako se okupi nas deset, svako ima različito mišljenje. Narodno pozorište je velika kuća i to je odraz države. Ja nju zovem država u malom. To jeste republičko pozorište, kako se smjenjuje vlast u državi, tako se smjenjuje vlast i u pozorištu. To je mala slika Srbije. Do većih promjena 25 godina nije dolazilo, posebno što nikad glumci i umjetnici nisu mogli da se slože. Ovdje je ukupno dvjesta umjetnika, a šesto ljudi je administracija, tehnika, ali se naš glas, glas glumaca, čuje jer smo dostupni javnosti. Svi kažu da je to ranije trebalo da se desi, ali desilo se sad, i tako to i treba posmatrati, kao nešto što je važno i što treba pozdraviti. Kako narod u cijeloj državi, tako i mi umjetnici, mnogo smo tolerantni i trpeljivi, treba mnogo tereta da nam padne na pleća da bismo nešto pokušali. Mediji su bili divni što su sve to prenosili. Tih dana ljudi su mi prilazili na ulici, taksisti, kelneri i govorili: „Bravo, uz vas smo”. To je, ipak dalo nadu ovom običnom svijetu, da nešto može da se uradi, kako god. Meni je pozorište u kom radim veoma važno i smjena upravnika Narodnog pozorišta i dobijanje nagrade „Raša Plaović” u istom danu, učinili su da bude jedan od najljepših dana u mom poslovnom životu.
⢠Igrati Danicu, poslije Mire Banjac, nije bilo baš lako, jer je publika voljela?
– Apsolutno. Jeste to teret, ne smao zbog velikih – Bate Stojkovića i Mire Banjac, nego i samog filma, koji su generacije odgledale. Odrastalo se na kultnim replikama tog filma i prilična odgovornost je postaviti „Balkanskog špijuna” u pozorištu. Davno je Bata igrao tu predstavu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Kasnije se po nekim scenama po Srbiji igrao „Balkanski špijun”, ali više nikada u Beogradu. Nije mi palo na pamet da se poredim sa Mirom Banjac. Tu nema poređenja, treba meni još mnogo da koračam po pozorišnim i filmskim scenama da bi se približila Miri Banjac. Svi koji su učestvovali u stvaranju predstave su pogledali film prije premijere, a ja sam odbila. Davno sam ga gledala i sjećam se mnogih dijelova, ali nisam htjela namjerno da ga gledam kako na bilo koji način ne bi opteretila, jer teško je odoljeti da je izimitirate. Kako ne bi upala u tu zamku, moju Danicu sam prvo završila pa onda odgledala film. U filmu je štrihovana uloga i Mira joj je dala nevjerovatan pečat, a meni je u pozorištu dato da igram integralnu verziju, onako kako je Dušan Kovačević i napisao. Napisao je jedan od najljepših ženskih likova savremene srpske drame. Ogromna je sreća da baš ja igram tu ulogu. Odigrala sam puno uloga, voljela ih, ali samo dva puta sam nakon čitanja sebi rekla: „Ovo je moja uloga”.
⢠Posebno sa odlaskom Milene Dravić, ljudi kažu odoše nam sve velike glumice… Da li je među mlađim glumicama krenula neka utrka? Da li je scena spremna za smjenu gerneracija?
– Ne znam. Mogu da govorim samo u lično ime. Takav bard možete postati samo svojim ulogama. U jednom trenutku to postanete, ali ne zbog jedne uloge, već niza uloga. Onda ste veliki ili ne. Ne znam da li neka glumica o tome, o smjeni generacija, razmišlja. Ima puno glumica moje, srednje generacije, ima još starijih. Tu je Svetlana Bojković, mada ona nije toliko stara. Baš sam skoro njoj rekla da se sad osjećam u punoj snazi, a ona mi je kazala: „Jesi, zapamti to su zapravo te najjače glumačke godine”. Imate i životnu i scensku kilometražu, iskustvo. Ali i sada, kao iskusna glumica, prilazim svakoj ulozi kao prije 25 godina. To je, zapravo, draž ovog posla. Krećem u nove uloge sa sve sigurnijeg temelja, ali ipak krećete od nule i nemate pojma kakav će biti rezultat. Često su i najveći padali u određenim ulogama, pa i ja. Nesigurnost i neizvjesnost u našem poslu su konstante. Uvijek zavisite od nekog drugog. Ne znate zašto je to tako. Nas uče, da ako nam se dese velike uloge, pa uz to i nagrade, da se pripremimo za veliku pauzu. Kao da si kažnjen. A, trebalo bi da ti je nagrada korak dalje. To je često u umjetnosti. Gluma je kolektivan posao, stalno zavisite od drugog, dok recimo slikar može da slika sam u svojoj sobi. Mi glumci zavisimo od publike, reditelja i producenata. Od publike prije svega, jer nećete negdje u nekoj sobi sami sebi ga glumite… I čekate aplauz koji svakom od nas nevjerovatno znači.
⢠A zavisite li od politike?
– Nisam imala problema sa tim, ali se to dešavalo, pojedini su bili politički nepodobni.
⢠Šta biste podijelili sa našim čitaocima, neka Vaša neispričana lična priča?
– Priču o srebrnom prstenu sa velikim žadom, koji posjedujem trideset godina. Jako mi je bitan, jer sam ga kupila kada sam kao student medicine došla u Beograd 1988. godine. Mislila sam da sam ga izgubila i pred ovaj razgovor sam nazvala supruga i javio mi je da ga je pronašao u kući. Ne mogu da vam objasnim koliko je uspomena u tom prstenu.
U to vrijeme kada sam stigla u Beograd od roditelja sam dobijala mjesečni trošak u iznosu od tadašnjih sto njemačkih maraka. Šetala sam Slavijom, gdje sam u izlogu čuvene antikvarnice ugladala prsten i fascinirala se. Bio je početak mjeseca i sve pare sam dala za prsten. Na mjestu gdje se prsten spaja ima jedan vrlo zanimljiv žig i upitala sam prodavca da li taj komad nakita ima neko porijeklo. Rekao mi je da je prsten ruski. Budući da sam sav mjesečni trošak dala na prsten, taj mjesec sam živjela na džaku krompira, ulju i soli. Pravila sam kućni čips, jer mi nije palo na pamet da kažem roditeljima da sam sve pare potrošila, niti sam smjela od oca da tražim još novca, pa sam tako još vezanija za taj prste. To je strast, ali ne prema nakitu, to je neka veza… Taj prsten se provlači kroz moj život, najprije kada sam dvije godine kasnije napustila medicinu i upisala glumu. U biblioteci na FDU je radila jedna Ruskinja. Često smo ispite jugoslovenska i svjetska drama spremali tako što smo uzimali knjige iz biblioteke. Kada sam došla da uzmem jednu knjigu bibliotekarka, koja je bila vrlo uzdržana, nekomunikativna, stroga, na moje veliko čuđenje mi se obratila upitavši odakle mi taj prsten. Tražila je da pogleda i kazala da je to ruski prsten, da prepoznaje rad i žig. Bila sam oduševljena što mi je jedna Ruskinja potrvdila ono što mi je kazao prodavac. Vremenom sam počela da vjerujem da mi prsten donosi sreću, nosila sam ga na svakom ispitu, vježbama… Nebojša Glogovac ga je uzimao i stavljao na svoj mali prst, na koji je mogao da stane tako da je on veza i sa Glogijem koji je bio moja klasa na Akademiji. Svi su znali da sam vrlo vezana za taj prsten. Kasnije sam snimajući prvu veliku TV seriju „Stižu dolari” 2003. godine s kojom postajem poznata široj javnosti, nosila taj prsten. Željela sam to i dopustila mi je kostimografkinja Emilija Kovačević. Dakle, prije ovog intervjua sam bila uznemirena jer sam pomislila da sam prsten izgubila. Inače, uopšte se ne vezujem za stvari, iako mi je kuća prepuna uspomena, ali bi me gubitak ovog prstena duboko uznemirio, vjerovatno zato što vjerujem da mi donosi sreću. Možda je to i sujevjerje, šta god da je, nema veze, možda bi sve bilo isto i bez njega, ali vjerujem da mi bez njega život ne bi bio isti…
Izvor: Dan.co.me
Jubilarni 50. Praznik mimoze biće otvoren 1. februara, koncertom Zdravka Čolica, saopšteno je na konferenciji za novinare na kojoj su govorili predsjednik opštine Stevan Katić, potpredsjednik Miloš Konjević, direktorica Herceg festa Gordana Porobić Krcunović, direktor TO Pavle Obradović i članovi Direkcije Zoran Živković, Danijela Đurović i Dragan Šimrak. S obzirom da je ovo 50. jubilarni praznik biće organizovano 50 programa, a jedan od ključnih ciljeva je povratak ove manifestacije na tržište Evrope. Tokom praznika biće priređena četiri maskenbala,karavani, ulični performansi, koncerti regionalnih zvijezda, berba mimoze, veče mediteranske pjesme, međunarodne karnevalske povorke, međunarodni susret duvačkih mažoret ansambala, izložba cvijeća, dječiji programi, Mali salon hercegnovskih galerija, Ljubav u vrijeme mimoze. Biće organizovane i vinske večeri, večeri kraft piva, pozorišne predstave , Dani Beograda, Novog Sada, Dani Poljske, Italije, Kine, Njemačke, Turske, Norveške, Finske, Slovenije i sportski programi. Karavan praznika obići će Beč, Sloveniju i brojne gradove regiona, a Praznik će trajati do 22. marta.
Predsjednik Socijalističke narodne partije Crne Gore Vladimir Joković čestitao je u ime partije i u svoje lično ime Dan opštine Bijelo Polje svim njegovim građanima.
PLUŽINE – Članovi Savjetodavnog tijela Parka prirode (PP) „Piva“ na nedavnoj sjednici analizirali su rezultate turističke sezone u ovoj godini, kao i predloge mjera za pripremu i unapređenje plana upravljanja u 2019. Jednoglasno je zaključeno da predloženi plan upravljanja za narednu godinu sadrži mjere i aktivnosti potrebne za unapređivanje i održivo korišćenje zaštićenog prostora.
Kada bi bio na vlasti vratio bi zastavu Kraljevine Crne Gore. Kada Crna Gora igra protiv Srbije, navija za Crnu Goru. Sa DPS-om nema koalicije, cilj je da vlast bude smijenjena. Ovo u intervjuu portalu CdM kaže predsjednik Socijalističke narodne partije Vladimir Joković.
