Danilo Drakić, analitičar u SNP CG
Srpska pravoslavna crkva je prije 800 godina, ili tačnije 1219. godine
dobila autokefalnost (Tomos), koji je izdejstvovao Sveti Sava, odlaskom u
Svetu goru i Konstantinopolj. Vaseljenska patrijašija je vjekovima
spoznavala snagu i zrelost Srpske crkve. U tom svjetlu crkva
Konstantinopolja je dala Crkvi Srbije pravo na autonomiju, a zatim i
autokefaliju, te da se 1219. godine u Sabornom hramu Nikeji, Vaseljenski
patrijah Emanuel hirotonisao za prvog arhijepiskopa Svetog Savu.
Preseljenjem pravoslavnih vjernika SPC prije Prvog, a pogotovo poslije
Drugog svjetskog rata uslovio je formiranje pomjesnih crkava u svim
većim državama u Evropi, Americi, Australiji, Novom Zelandu itd. U
nekima jedna a u nekima više. Crkve SPC služile su i služe svim
pravoslavnim vjernicima bez obzira na državljanstvo, i porijeklo.
Zanimljivo je takođe, da su prilikom izgradnje crkvenih objekata u nekim
državama, iste učestvovale, bez uplitanja u rad bilo koje crkve.
Migracija, odnosno iseljenje pravoslavnog stanovništva iz Crne Gore je
sada najveće u njenoj istoriji, zbog teškog socijalnog stanja,
nezaposlenosti itd. Zanimljiva je anketa koju je sprovela EU prije pet
godina među svim iseljenicima sa pitanjem „zašto su se iselili“. Samo
iseljenici iz Crne Gore su preko 90% odgovorili zbog socijalne pomoći,
jer od iste u svojoj državi ne mogu da prežive. Uz iseljenike je bila
samo SPC duhovno i materijalno, tamo gdje je organizovana.
Danas
SPC ima organizovanih eparhija van prostora bivše SFRJ 16 od ukupno 41.
Zahvaljujući autokefalnosti i formiranju pomjesnih crkava, SPC je kroz
burnu istoriju sačuvala narod i identitet.
Na Vračaru u crkvi
1594. godine Turci su spalili mošti Svetog Save, i crkva je prestala da
radi. Poslije 16 godina, ili 1610. godine dobro organizovana opet je
krenula sa narodom u vječnost. Stubovi vjere pravoslavne bili su
vladike, sve do ukidanja Pećke patrijašije 1766. godine. Protiv ukidanja
najenergičnije su se borili mitropoliti iz porodice Petrović. Nakon
ukidanja na slobodnim teritorijama dvije pomjesne crkve su same sebe
proglasile autokefalnim (samostalnom) i to: Crnogorsko-primorska i
Sremsko–karlovačka protivno kanonskom ustrojstvu Pravoslavne crkve. Još
jedan primjer na exs prostoru je Pravoslavna-ohridska arhiepiskopija
(POA – Ohridska), u liturgijskom i kanonskom jedinstvu sa SPC i
Vaseljenom, koju vlast u Sjevernoj Makedoniji nije htjela da
registruje. Godine 2005 započet je progon POA i arhiepiskopa, Jovana,
sveštenstva i vjernika. Nakon sudskih procesa i presuda koje su donošene
protiv nje POE je tužila državu pred Evropskim sudom za ljudska prava u
Strazburu. Sud je donio presudu kojom obavezuje da registruje POE.
Presuda je donijeta uz obrazloženje da je ovoj crkvi onemogućeno
poštovanje slobode udruživanja, posmatrano u svjijetlu sobode
vjeroispovijesti. POA još nije registrovana i suočava se sa ozbiljnim
problemima sa vladom, i Osnovnim sudom u Skoplju oko registracije. Isti
slučaj je bio predmet Ministarskog savjeta Evrope, koji je ispitao
slučaj u martu 2019. godine, i pozdravio Odluku suda da se otvori proces
registracije, i obezbijedi ispravljanje situacije za aplikanate, u
saglasnosti sa konvencijom. Evropska komisija je kao jedan od razloga
neotvaranja pristupnih pregovora navela i ovaj slučaj. Naložila je
vlastima Sjeverne Makedonije da moraju registrovati POA.
Presuda
Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu jasno je stavila do znanja
da vlast niti u jednoj državi ne smije i niti može da uređuje odnose u
kanonskim crkvama.
Važno je napomenuti da je dolaskom NATO-a u
pravoslavnim državama ovaj problem je postao nepodnošljiv. Očigledno je
da je NATO sem vojnog, političkog, ekonomskog, teritorijalnog i
geostrateškog, za cilj imao i crkveni. Možda je ovaj cilj u ovom
trenutku za njih ostao najznačajniji. Problemi su prisutni u Crnoj Gori,
Makedoniji, Ukrajinii itd. Ukrajinska “Nova crkva” koja je nastala
spajanjem dvije nekanonske je dvanaesta crkva koja jej dobila
autokefalnost odlukom Vaseljenskog pstrijaha. Njegovu odluku je priznala
samo jedna, jedina autokefalna crkva, odnosno Grčka. NATO-u je malo im
je što od građana Crne Gore traže 2% BDP ili preko 90 miliona, 36
miliona za kupovinu agresivnih vozila, i preko 10 miliona eura troškova
boravka naših vojnika u tzv. Mirovnim misijama, pa se još bave i
crkvenim pitanjima.
U Crnoj Gori nivo socojalnih davanja se
smanjuje preko broja korisnika i plaćenih naknada, što je natjeralo
asocijaciju Ujedinjenih nacija za borbu protiv siromaštva da prognozira
da će broj stanovnika do 2050 godine biti smanjen za 52.000, i da 45%
naroda pati i 45% se bori da preživi. Broj korisnika dječijih dodataka
se sa 156.000 (1998.god.) smanjuje na 11,500 a broj korisnika
materijalnog obezbjeđenja porodice smanjuje za polovinu zadnjih 10
godina. Važno je napomenuti da je broj državljana Crne Gore na popisu
2011 godine manji za 27.000 nego na popisu 1991. godine. Visina
naknada je manja nego 2006. Godine za oko 40%. Ukupan iznos planiranog
iznosa za ovu namjenu 2019. Godine manji je od obaveza prema NATO-u za
nevjrovatnih preko 50%.
Prethodno jasno ukazuje da Vlada i NATO
zajedno donose ogromnoj većini građana siromaštvo i nasilje u porodici,
ulici, školi, radnom mjestu itd.
U Crnoj Gori bogati vlastodršci ne vide siromašni narod ispred sebe, već gledaju pojedince koji imaju više kapitala od njih.
Narod ima neotuđivo pravo da vlada sam sobom u svakoj državi sem Crnoj Gori, jer država i demokratija ne mogu bez naroda.