NASTAVLJAMO MIRNU BORBU ZA DEMOKRATIJU I NEKU LJEPŠU CRNU GORU
Nije nam bila namjera da nastavljamo polemiku sa socijaldemokratama,
imamo preča posla i obaveze prema našim sugrađanima, koji su nam ukazali
povjerenje da radimo za dobro Berana.
Ali, očigledno da je pamćenje socijaldemokrata kratko i plitko. Samo da
podsjetimo predstavnike afere „Koverat“, „Limenka“ i „Ramada“, te
prodavce čuvenih danilovgradskih pašnjaka da je valjalo naglasiti o čemu
je riječ kada govore o nezaposlenosti. Naime, u tom periodu je,
zahvaljujući Socijalističkoj narodnoj partiji donešen čuveni Zakon o
majkama, kojim smo pokušali pomoći svim majkama sa troje i više djece
bez obzira na političku ili bilo koju drugu pripadnost. Upravo
zahvaljujući tom Zakonu stopa nezaposlenosti je rapidno pala, kako u
našim Beranama tako i cijeloj Crnoj Gori. Na žalost, on je DPS-u i vama
iz Ramade poslužio u svrhu dnevnopolitičke trgovine i trajao vam je samo
i isključivo za izbore. Poslije toga zakon ste srušili, majke ostavili
bez primanja, a državu, posebno sjever Crne Gore, poslali na biro za
nezaposlene. Ni to vam nije bilo dovoljno pa ste sa svojim koalicionim
partnerom DPS-om, fingirali podatke o nezaposlenosti, umanjujući ih,
kako bi se hvalili pred izbore u Beranama, a o vašim kadrovskim
“rješenjima” iz Zavoda za zapošljavanje i validnosti podataka koje vam
dostavljaju posebno ćemo se pozabaviti. Usput, sve što je bilo vrijedno,
uspjeli ste da uništite ili medjusobno podijelite. Oronula privreda,
zatvorene fabrike, djelo su vas i vaših partnera. Zbog svega ovoga i
vaše pogubne politike, naslovi novina bruje od izvještaja o
najsiromašnijem sjeveru u Evropi, o tome kako svakim danom autobusi
nezadovoljnih, prevarenih ili za vas politički nepodobnih napuštaju
Berane, Bijelo Polje, Mojkovac, Rožaje. Vaša politika ličnih interesa,
političkog zapošljavanja, otimanja od naroda doživljava svoj kraj.
Vi ste politička prošlost jer su vam fotelje važnije od interesa
gradjana. Na svakim narednim izborima bićete pobijedjeni kao i na svim
izborima od 2014-te do danas u Beranama a vaši politički koalicioni
partneri i vi jednog dana moraćete pred nezavisnim institucijama
odgovarati za sve zloupotrebe tokom vršenja vlasti. Socijalistička
narodna partija, skupa sa svojim gradjanima u subotu nastavlja mirnu
borbu za demokratiju i neku ljepšu Crnu Goru.
U zemljama razvijene
demokratije predstavnici pravosudne grane vlasti ne komentarišu
dnevno-političke događaje, političke procese, a kamoli proteste, kojima
građani izražavaju nezadovoljstvo protiv aktuelne vlasti.
Ali,
Crna Gora ne bi bila zemlja čuda, da nema ljude poput Milivoja Katnića,
koji svoje građane nazivaju „pomamljenim“ i pritom im sugerišu da “sade
luk” umjesto što protestuju.
Ovako
nešto može izjaviti samo neko ko je neodgovoran i bahat i koji se
nezasluženo našao na jednoj od najodgovornijih funkcija u našoj
društvenoj hijerarhiji.
Ako se ovome doda i sinoćnji “debakl”
koji mu je priredio tzv. svjedok saradnik Sinđelić, koji je demantovao
sve ono na čemu počiva Katnićeva optužnica u tzv. procesu “državni
udar”, postaje jasno da SDT nije dorastao ovoj funkciji i da se mora
povući sa ovog mjesta.
Na sreću, brzo će doći bolja vremena, kada
će svako raditi svoj posao, kada se neće sprovoditi selektivna pravda i
kada će predstavnici vlasti raditi u interesu svih građana, a ne uskog
kruga svojih poslušnika.
Predsjednik Odbora SNP Tuzi Kolja Ljuljđuraj podnio je danas ostavku na tu funkciju uz obrazloženje da je to njegov moralni čin zbog lošeg izbornog rezultata na nedavno održanim lokalnim izborima u Malesiji.
Na konferenciji za novinare tim povodom, Ljuljđuraj je podsjetio da je
SNP svih ovih godina kao građanska partija bila u službi građana Tuzi i
Malesije, ali su ovoga puta oni to, izgleda, zaboravili.
„ Imali smo loš izborni rezultat, nismo uspjeli da dobijemo
parlamentarni status. Tako su građani željeli i smatrali da SNP ne treba
da bude u Skupštini opštine Tuzi. Ipak, SNP će raditi kao i do sada, sa
građanima i za građane jer nam je njihov interes uvijek bio na prvom
mjestu. Poručujem građanima Tuzi i Malesije, tj. podsjetiću ih da su SNP
Tuzi i Kolja Ljuljđuraj, uvijek bili uz njih kad im je bilo najteže.
Kad je bio „Orlov let“, SNP je jedina bila uz njih. Posebno bih istakao
2006. godinu kada smo bili tas na vagi pa smo dali podršku albanskim
partijama i na taj način poslali DPS u opoziciju, prvi put u istoriji
višepartizma“, podsjetio je Ljuljđuraj.
Na kraju, Kolja
Ljuljđuraj se zahvaluio svima onima koji su svoj glas dali SNP i
prepoznali ono što je ona za njih radila u prethodnom periodu. Takođe,
Ljuljđuraj je čestitao građanima Tuzi samostalnu opštinu uz podsjećanje
da je to bio program SNP-a.
„Kao i svih godina unazad, izbori u
Tuzima, ali i svuda u Crnoj Gori, nisu bili slobodni i demokratski.
Građani su dali glas za one koji su radili i rade protiv njihovog
interesa, ali neka im je sa srećom“, zaključio je Ljuljđuraj.
Основна школа „Радојица Перовић” прославила је руски празник “Масленица”, и сви су имали прилику да уживаjу у руском jезику кроз рецитациjе, пjесме, плес и у богатој трпези.
– Захваљуjући вриjедним ученицима али и мамама и бакама коjе су биле ту да помогну уживали смо и у броjним гастрономским специjалитетима, првенствено палачинкама, коjе су главно обиљежиjе овог празника – казали су из школе.
Програм су припремале наставнице руског jезика, Загорка Церовић и Александра Мартић
ВЛАДИКА ЈОАНИКИЈЕ ИСТАКАО: Уз тјелесни, потребан нам је и духовни пост
БИЈЕЛО ПОЉЕ – У бјелопољском Центру за културу поводом великог Васкршњег поста одржана је Свечана академија коју је благословио преосвећени епископ будимљанско-никшићки Јоаникије. Предавање на тему Васкршњег поста одржао је протојереј-ставрофор Гојко Перовић, ректор цетињске Богословије.
– Уобичајили смо да се прије почетка великог Васкршњег поста саберемо, да сваке године чујемо лијепу ријеч наших свештеника, духовника и професора. И то спада у ону духовну припрему за велику пучину часног поста, која је као морска пучина. Иако на њој има доста искушења и таласа, тај пут, то пловљење је интересантно, драгоцјено и спасоносно. И што је најважније на том путу стичемо важно духовно искуство. Увијек треба да гледамо према свјетлости, према слави Васкрсења Христовог и онда нам је све лако. Свакако да је најважнија ствар да се поред тјелесног, учимо и духовном посту. Тјелесни пост је неопходан и не можемо га занемарити, али нам је потребан и духовни пост – бесједио је владика Јоаникије.
Изражавајући похвале на идеју да се Академија посвећена Васкрсу одржава прије почетка поста, протојереј Перовић је казао да озбиљнога посла нема без темељне припреме.
– Не можемо живјети у кући ако је не изградимо по пројекту и постоје три фазе да би се дошло до тога да у тој кући може да се живи. Да би се двоје људи вјенчали морају да постоје припреме, од барјака на кући младожење, одласка код младе, преко преговарања за младу, па до Општине и свештеника. Тако и код нас хришћана, основни разлог зашто се зовемо хришћани, зашто је саграђена ова лијепа Црква Светих Апостола Петра и Павла, јесте Христово Васкрсење и његова побједа над смрћу. Сада када кажемо Васкрс изједна се у народу може чути како више воле да славе Божић од Васкрса. И то је традиција. Што се тиче обичаја, макар када је у питању кућна атмосфера, некако је садржајније слављење Божића. И што каже Његош „нема веће славе од Божића”. Али Васкрс је највећи празник, већи и од Божића. А немамо превише садржајну традицију народних обичаја везано за Васкрс, која је толико слојевита као Божић, зато што је прије свега тај празник везан за догађаје у цркви. Црква цијела православна је тако пројектована на једној основној истини – прво Олтар, а Олтар је празан Христов гроб у којем је требало да буде мртав човјек али га нема. И сада тај гроб који је требало да буде мјесто за плакање, за тугу је мјесто основне радости. И нијесмо радосни што тамо нема мртвога, што наш Господ није мртав, него што је то мјесто врело живота. Да нема Васкрса ни Божић, ни Свети Јован Крститељ, ни Свети Петар ни Павле не би уопште имали никакав значај, нити бисмо их могли звати Светима, нити би било моштију, да није Христос васкрсао. Ако је то тако, ако је толико важна та тема за живот цркве, онда се заиста треба припремити. А то радимо седмонедјељним постом, који почиње у понедјељак и траје 40 дана, плус недјељу дана страсне седмице. А да бисмо тај пост разумјели, да бисмо га уносили како треба и владали се у њему, јер је пост дуг а ми слаби, треба се припремити – истакао је протојереј-ставрофор Перовић.
У културном програму уз струне гусала пјевао је народни гуслар Жељко Чуровић, а наступио је и Црквени хор „Свети Никола“. Током трајања Академије скупљао се и прилог за лијечење народног гуслара Саше Лукетића.
Ваљало би се исповиједити током Васкршњег поста – Ове академије су важне да схватимо због чега бих ја сад јео посну храну, због чега бих ја себе испитивао, због чега бих се више молио, зашто свештеници кажу да би се ваљало током поста исповиједити. Ако се икад током године исповиједамо, ваљало би да то учинимо у Васкршњем посту. Васкрс није прилика да ми себе тучемо у главу, да глумимо неко пренемагање, већ да мало заврнемо славине нечега што нам је иначе сувишно. Да би се умирила та сувишност, тај неки вишак приче, гледања, размишљања, бављења пословима који нису ни добри ни лоши, него нам тако просто поједу све вријеме нашега живота – да би човјек чуо Бога – закључио је отац Гојко
„Atletska staza na novoizgrađenom stadionu u Ivangradu je izvanredna“, prenijela je Pobjeda od 23. jula 1981. utiske sa otvaranja MOSI (Međuopštinskih omladinskih sportskih igara).
„To je nepodijeljena konstatacija sportista i atletskih stručnjaka, i
pravi je izazov za djevojke i mladiće koji atakuju na rekorde.“
Jedan od tih mladića nije samo „atakovao“. Već i rušio rekorde.
Milorad Jovančević, tada 22-godišnji beogradski student, nastupajući
za tim rodnog Ivangrada, pomjerio je crnogorske atletske granice u skoku
u dalj (7,20 metara, ostaće na snazi sve do juna 2016. i ostvarenja
Darka Pešića 7,33) i troskoku (14,97 metara, i dalje važeća).
Trideset i jednu godinu kasnije, što će reći 2012, isti stadion,
nagrizen zubom vremena – u gradu koji više nije nosio ime narodnog
heroja Ivana Milutinovića, nego vratio raniji naziv Berane – ponovo je
ugostio MOSI. I ponovo je Jovančević pobijedio u skoku u dalj.
Ne Milorad, već njegov nasljednik i atletski učenik Strahinja, koji je doskočio do 7,24 metara.
„Obukao sam dres koji je moj otac nosio 1981, i nadmašio njegov
rekord MOSI za četiri centimetra. Sa njega je prešlo na mene“, vedrina
boji glas 26-godišnjeg Beograđanina, dok se prisjeća govoreći za FOS.
Ne dajte da vas ime zavara: Strahinja ne poznaje strah. Pa ni od letenja.
Prošle nedjelje u Glazgovu, doskočio je – doletio, ako više želite – do bronzane medalje na Evropskom prvenstvu u dvorani.
Foto: EPA
Prve za nekog srpskog skakača u dalj još od Nenada Stekića, vlasnika
tri kontinentalna srebra (1974. i 1978. na otvorenom, 1980. u dvorani).
Vasojevićki geni
Familijarno je vezan za Berane. Tu, u Gnioniku, podno Crnog vrha, stasavali su njegovi preci sa očeve strane.
„Moj djed je u skoku u vis svojevremeno bio prvak sreza. Pradjed je
bio nosilac dvije Karađorđeve medalje i spomenice iz Balkanskih ratova.
Krv, ipak, nije voda.“
Strahinja i Milorad Jovančević, foto: Sportski žurnal
Neposredno po povratku iz Škotske, na aerodromu u Surčinu kazao je da
su ga do podviga vodili strpljenje i volja. Izgleda i – vasojevićki
geni.
„Otac obično kaže da su naši preci u ratnim vremenima dobijali
medalje za junaštvo, a da ih mi, u miru, zaslužujemo na sportskim
terenima.“
„Volim da skačem u Beranama“
Prvi sportski izbor dječaka je najčešće – lopta. Nije ni Strahinja
bio izuzetak, dok nije pretegla porodična tradicija. Upao je u patike
svog oca, koji je svojevremeno, nakon odlaska iz Ivangrada u Beograd na
studije, pristupio Crvenoj zvezdi i stigao i do reprezentativnog dresa.
„On me uveo u ovaj svijet. Rijetko se klinci odlučuju za atletiku,
koja nije toliko popularna. Trenirao sam fudbal do petog razreda osnovne
škole. Onda sam se definitivno vratio atletici, ulazeći polako u nju
sve profesionalnije i profesionalnije.“
Foto: Strahinja Jovančević/Instagram
Imao je od koga da nauči. Otac mu je i dalje prvi trener i savjetnik.
A kraju iz koga mu potiču roditelji – majka Milica je od Bakića iz
Andrijevice – neprestano se sportski vraćao i vraća. Četiri godine nakon
pobjede na MOSI, trijumfovao je i na atletskom mitingu „Ivangrad 2016“
sa preskočenih 7,86 metara. Ličnim rekordom.
„U posljednjoj seriji sam prestupio. Izmjerili smo i ispostavilo se
da sam skočio 8,15 metara. To mi je dalo podsticaj, uvjerilo me da mogu
mnogo.“
Foto: EPA
I učvrstilo njegovu vezu sa stadionom u Beranama.
„Volim da skačem tu. Dođe mi cijela familija, rođaci, svi su tu. Na stazi su, blizu mene. Ta ljubav mi daje vjetar u leđa.“
Onaj dozvoljeni. Koji ga je i pogurao do Glazgova. Prošle godine, 14.
jula, sa omiljenog zaletišta dobacio je do svog najboljeg rezultata
7,98 metara, čime je za tri centimetra nadmašio normu za šampionat
Starog kontinenta.
„To mi je praktično bilo jedino pravo takmičenju u cijeloj godini.“
Priča, do sada, djeluje linearno: genetska predodređenost, ambicija, ljubav i strast, postepeno napredovanje… A nije.
Nepunu godinu ranije, u septembru 2017, podvrgnut je komplikovanoj
operaciji bubrega. Oporavljao se tri mjeseca, strijepio da je izgubljen
za atletiku… Nije dozvolio da mu ugasnu snovi.
U avgustu 2018. u Berlinu je debitovao na Evropskom prvenstvu na otvorenom.
„Dijelila su me 2 centimetra od prolaska u finale.“
Skočio je 7,69, što ga ja dovelo do 14. pozicije.
Glazgov
Išao je dalje. Skok iz Berana mu je bio viza i za Glazgov.
„Od početka godine fokusirao sam se na Evropsko dvoransko prvenstvo.
Iako sam relativno loše krenuo u sezonu, iz takmičenja u takmičenje – a
redom su išli državno prvenstvo, pa Balkanijada, zatim i miting u
Beogradu – rezultati su bili bolji.“
Foto: EPA
Znate li kako se postaje šampion? Znate ako ste gledali „Nebesku udicu“ i nezaboravnog Nebojšu Glogovca u ulozi Kaje.
„Izađeš na teren kada je najteže i pobijediš.“
Po tome se u atletici veliki razlikuju od prosječnih. Iz njih jarka
svjetla pozornice izvlače najbolje. Do odlaska u Škotsku, Strahinja u
dvorani nije skakao dalje od 7,85.
Sve do pete serije. Iz pogleda mu se čitala volja: nekoliko sekundi duboke koncentracije, zalet, pun trk, odraz…
I skok u kome je sažeo desetak godina odricanja, davanja, ulaganja;
strijepnji, želja, emocija. Skok do snova, dug 8,03 metara, vrijedan
nacionalnog dvoranskog rekorda i evropske bronze.
Skok u dalj, a za njega – skok u vis.
„Imao sam sreću i – eksplodirao. Sve kockice su se poklopile.“
Koji sat kasnije, koleginica iz srpske reprezentacija Ivana Španović
doskočila je do zlata. Pratio ih je isti čovjek – Goran Obradović.
„Jako iskusan, čovjek koji je prošao velika takmičenja sa Ivanom,
uzeo medalje. Njegovi savjeti su zlata vrijedni. On nam ponekad pomogne
kada radimo tehnički trening: četiri oka vide bolje nego dva.“
Goran Obradović i Strahinja Jovančević, foto: Youtube/Screenshot
„Svuda na svijetu je prirodno da oko sportiste postoji čitava ekipa. I
glavni trener, i pomoćni, i kondicioni, doktor, nutricionista,
psiholog… I mi okupljamo tim, a u njemu je mentor Goran Obradović.
Pored toga, važna je uloga i velikog stručnjaka dr Jovana Đurovića, koji
je, baš kao i Obradović, porijeklom iz Crne Gore.“
Crnogorska veza.
Darko
Otuda je i Darko Pešić odmah po završetku takmičenja svom prijatelju
kroz šalu uputio Instagram poruku da je prvi Crnogorac koji je Srbiji
donio evropsku medalju.
„Nisam prvi, toliko ih je osvajalo“, smijeh prati Strahinjin odgovor. „Mnogi.“
Sa Darkom ga veže porijeklo – i Pešići su iz Gnionika, a porodične
kuće im razdvaja stotinjak metara – Goran Obradović, višegodišnje
prijateljstvo… I onaj skok iz 2016. kojim je najbolji crnogorski
desetobojac „oteo“ Miloradu rekord.
Darko Pešić, foto: deda-atletika snimci
Dok se Strahinja pripremao za Glazgov, Darko je proživljavao intimnu dramu, odlučivši da napusti atletiku.
„Odrastali smo zajedno, rame uz rame. Mogao je da vidi da sam na
kraju uspio, pa zašto ne bi i on. Njegov put je, možda, teži, ali to ne
znači da neće ostvariti ambicije. Nažalost, koliko god se borili, ne
zavisi sve samo od vas. Problem je ako ljudi koji su zaduženi za gajenje
sporta ne prepoznaju prave stvari, šta tačno treba da se radi, nemaju
viziju da je dugoročno bitnije od kratkoročnog… I pored toga, vjerujem
da je pojedinac uvijek krojač svoje sudbine. Darko ne smije
pokleknuti.“
Obojica su osjetili lice i naličje atletike u balkanskim uslovima.
„Savezi moraju da razmišljaju na duge staze, da svoju sportsku
politiku podese prema olimpijskim ciklusima. Bolje da dobijate i manji
iznos stipendije, ali na duže staze, nego obratno. Kod nas je tako: ako
imate slabiju sezonu ili ste povrijeđeni, svi zaborave na vas. I danas,
kada sam u usponu, svjestan sam da svi koji me tapšu po leđima, mogu
brzo da me zaborave.“
U Beranama – ludnica
Ono što on neće zaboraviti je ugriz medalje na pobjedničkom postolju evropskog šampionata…
Kakvog je ukusa?
„Meni – zlatnog.“
Zlatnog i za njegove Berance.
„Više se slavilo tamo, nego u Beogradu! Ne smijem da se pojavim,
bukvalno, u Beranama i Crnoj Gori, jer je ‘ludnica’. Ako bih krenuo
pješke od grada do sela mog oca, ne bih stigao ni za dan koliko bi me
ljudi zaustavilo da mi čestita.“
Neki nisu mogli da se strpe i pohitali su u utorak na Surčin da ga dočekaju.
„Oduševljen sam što su tog dana došli ljudi iz beranske opštine i
moji rođaci, Zoran Jojić, Dragoje Rajković, moj stric Relja (nekadašnji
gradonačelnik Berana, prim a), kako bi me pozdravili na aerodromu. Zbog
pola sata druženja su prešli 800 kilometara. I dalje sam u pozitivnom
šoku.“
Tokio
Dok pričate sa njim shvatate koje su mu osobine popločavale stazu do
vrha. Sistematičnost, analitičnost, odvajanje suštine od mimogrednog…
„Dugoročno razmišljam. Ovo ljeta me, nadam se, čeka Svjetsko
prvenstvo u Dohi, a fokusiran sam na Olimpijske igre u Tokiju 2020. Za
druge su možda daleko, za mene blizu. Onog trenutka kada sam prestao
sebe da forsiram da želim odmah rezultat i uspjeh, došao sam do medalje.
Zato sam i rekao da su strpljenje i vjera važni segmenti uspjeha. Nadam
se da će 2022. biti vrhunac moje fizičke i mentalne spreme.“
Foto: EPA
Ko na brdu ak` i malo stoji… Vidi drugo, više brdo nad sobom.
„Državni rekord Srbije, koji drži Nenad Stekić, iznosi 8,45 metara.“
Strahinja Jovančević, momak bez straha od letenja.
PLUŽINE – Klub dobrovoljnih davalaca krvi(DDK) „Plužine“ u saradnji sa Crvenim krstom organizovao je prvu ovogodišnju akciju dobrovoljnog davanja krvi. Sekretar plužinskog Crvenog krsta Goran Doderović kaže da se prijavilo 69 davalaca, a da je nakon obavljenih ljekarskih pregleda, krv dalo njih 54. -Među onima koji su dali krv imali smo četiri profesora i desetak učenika iz Obrazovnog centra Plužine. Sledeću samostalnu akciju Klub DDK „Plužine” organizovaće 4. avgusta kada se obilježava Dan naše opštine- kaže Doderović. Organizovanje akcije dobrovoljnog davalaštva krvi pomogli su Opština Plužine, Crveni krst Crne Gore kao i Klub DDK Elektroprivrede Crne Gore. Klub DDK „Plužine” osnovan je 2004. godine, a kao najbolji u državi od Ministarstva zdravlja proglašavan je 2008. i 2014. godine. Od Zavoda za transfuziju Crne Gore prošle godine dobili su plaketu za izuzetan doprinos razvoju dobrovoljnog davalaštva.
HERCEG NOVI – Cvjetna povorka i plesni nastup na Trgu Nikole Đurkovića u okviru 50.Praznika mimoze, koju je činilo oko stotinjak mališana, uspjela je da najljepšim kolorima oboji dan i provedri kišno nebo. U ovogodišnjoj Cvjetnoj povorci, učestvovovalo 18 grupa, među kojima su bile sve predškolske grupe vrtića „Naša radost”, sve četiri škole sa teritorije grada, kao i četiri grupe iz Dječijeg doma Mladost. Povorka je krenula u 15 časova od dvorane Park, ispred Gradske kafane, na kratko zaustavljana od strane voditeljke Željke Čepić, gdje se svaka grupa na kratko predstavila, a onda produžila na glavni gradski Trg, gdje je mališane čekao nastup.
Djecu je, na Trgu, animirao Radojica Stanković, svima poznati kao Šanta Panta.U završnici programa, na Trgu je nastupio odličan hor iz Ribinska.
Na danas održanom protestu žena u Podgorici, u Im eSocijalsiitčke narodne partije, javnosti se obratila Ana Pavićević.
„ Drage majke, heroine Crne Gore, srećan vam Osmi mart, međunarodni Dan
žena. Osmog marta 1857. godine u Njujorku su u štrajk stupile radnice
Fabrike tekstila zahtijevajući bolje uslove rada, Na isti dan i na istom
mjestu samo 51 godinu kasnije, ponovo je došlo do štrajka žena. Prvo su
bile zatvorene u fabrici iz koje nijesu
mogle izaći a zatim je izbio požar. Izgorelo je 129 žena. Godinu dana
kasnije u Njujorku je prvi put obilježen Dan žena. U Njemačkoj je Klara Cetkin izvela milion ljudi na ulice.
Na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena u Moskvi 1921. godine odlučeno
je da se Osmi mart u cijelom svijetu proglasi Međunarodnim Danom žena.
Ovaj dan podsjeća na dugogodišnju borbu u kojoj su najveći uspjesi bili
uvođenje osmočasovnog radnog vremena, ujednačavanje plata za muškarce i
žene ali i zaštita majki i uvođenje porodiljskog odmora. Evo, poslije toliko godina, majke su opet na ulici pa pitam „ da li je ovo zaštita majki?“ Oduzeto je stečeno pravo majkama i golgota traje. Zakonodavna, izvršna i sudska vlast moraju pronači rešenje za 22 hiljade majki Crne Gore kojima je oduzeto stečeno pravo.
Socijalistička narodna partija, kao partija socijalne pravde, će biti
do kraja sa majkama, sa narodom, do ispunjenja ovog cilja. Do pobjede! Do slobode!“