Категорија: Култура

Jelena Mandić, učenica hercegnovske Muzičke škole u klasi profesorice Irene Mijušković, osvojila je drugo mjesto na internacionalnom onlajn muzičkom takmičenju koje je organizovao bečki konzervatorijum Franc Šubert. Jelena se takmičila u jakoj konkurenciji u disciplini klavir – solo, sa vršnjacima iz zemalja iz skoro cijelog svijeta, pa su u kolektivu Muzičke škole s razlogom ponosni na novi uspjeh njihove učenice jer on nastavlja dugu i bogatu tradiciju ove ustanove.

Bilježimo i da je, uprkos brojnim teškoćama koje je donijelo organizovanje onlajn nastave školska godina završena bez problema, uz odlične rezultate. Raduje, ističe direktorka Jovanka Veljović, i podatak da je nekoliko učenika odlučilo da nastavi muzičko obrazovanje i upisali su Srednju muzičku školu.

Iako su je opisivali kao muškobanjastu i grubu, Ketrin Hepbern nikada nije željela da se pogne ni prilagodi nametnutim pravilima filmskog svijeta

Više od pedeset godina trajala je holivudska, ali i pozorišna karijera Ketrin Hepbern, tokom koje je doživjela niz uspona i padova. Uloge koje je prihvatala uvijek su imale karakter, a nju samu često su opisivali kao muškobanjastu i grubu, no ona nikada nije željela da se pogne ni prilagodi nametnutim pravilima filmskog svijeta.

“Glumila je u mnogim filmova, dobila Oskare, ali na kraju smo voljeli Ketrin Hepbern zbog nje same, zbog onoga kakva zaista jeste”, napisala je kritičarka Mari Meknemara i tako je najbolje opisala slavnu glumicu.

50 filmova snimila je tokom karijere koja je trajala pola vijeka. Dobila je 12 nominacija za Oskara, osvojila ih je čak četiri u kategoriji najbolje glumice, a najveće priznanje dao joj je Američki filmski institut proglasivši je najvećom glumicom svih vremena

Za razliku od Grete Garbo i Grejs Keli, ali i ostatka generacije, koji je uključivao Avu Gardner i Lanu Tarner, Ketrin Hepbern nije imala takvu ljepotu ni seksepil, a opet, su je kamere i publika obožavali. No nekada davno nije se činilo tako. Iako ju je Američki filmski institut proglasio najvećom glumicom svih vremena, u tridesetim godinama prošlog vijeka ona je sve provocirala svojim ekscentričnim stavom prema rodnom identitetu, kao i seksualnosti i slavi.

U javnosti se pojavljivala u staroj odjeći i bez šminke, vozila se u kamionetu, a za razliku od svojih koleginica, studiju nije dopuštala da je samo zbog promocije filma romantično povezuju s kolegama sa seta.

Naprotiv, svima im je opalila javni šamar stanujući s bogatom nasljednicom Laurom Hardin, a zbog toga je, u kombinaciji s njenim stilom oblačenja, odmah dobila etiketu lezbijke. No ona se time nije ni najmanje zamarala.

U službenim papirima stoji da je rođena 12. maja u Hartfordu, no niko ne može sa sigurnošću da tvrdi koje je godine to bilo jer se spominju i 1907. i 1909. godina.

Ketrin Hepbern druga je od šestoro djece specijaliste za venerične bolesti Tomasa Norvala Hepberna i aktivistkinje za ženska prava i legalizaciju kontracepcije Ketrine Marte Hoton. Njeni roditelji bili su veliki aktivisti koji su proveli život boreći se za društvene promjene u Americi. Još kao dijete s majkom je bila na nekoliko demonstracija za prava žena, a svu djecu Tomas i Ketrin odgajali su na način da su ih učili slobodi govora, kao i da razmišljaju i polemišu o bilo kojoj temi na svijetu.

Ketrih Hepbern se od najranijeg doba ponašala kao dječak, čak se ošišala na kratko, a samu je sebe zvala Džimi.

“Jednostavno nije vidjela sebe kao djevojčicu”, rekao je svojevremeno njen mlađi brat Bob, a smatrao je da je Ketrin zapravo time željela da privuče očevu pažnju. Iako je naknadno pustila kosu i opet postala Ketrin, do kraja života je Džimi živio u njoj – nosila je pantalone, jahala u muškom sedlu i igrala golf.

Uz sport, od najranije dobi bila je opčinjena filmovima, do te mjere da je svake subote uveče pogledala po jedan. Viđene scene prenosila je u stvarni život i svojim predstavama zabavljala komšije, rođake i prijatelje, naplaćujući im kartu 50 centi, a sve što bi zaradila davala je za ljude Navaha.

Tragedija koja je obilježila njen život

A onda je njenu porodicu zadesila strašna tragedija, od koje se Ketrin nije oporavila. Tada 13-godišnjakinja, s dvije godine starijim bratom Tomom otišla je u Njujork gdje su boravili kod majkine prijateljice u Grinič Vilidžu tokom uskršnjih praznika, no 30. marta pronašla je njegovo beživotno tijelo. Porodica nije nikada željela da prizna da je Tom počinio samoubistvo, iako je pronađen obješen, tvrdeći da je to bio samo njegov eksperiment koji je pošao naopako.

Cijeli taj događaj šokirao je tinejdžerku te je preko noći postala nervozna, često je mijenjala raspoloženja i više nije vjerovala ljudima. Udaljila se od braće i sestara, ali i prijatelja, napustila školu, a još je godinama kasnije bratov rođendan 8. novembar slavila kao svoj. Tek je njena autobiografija ‘Me: Stories of My Life’ otkrila stvarni datum rođenja. Strašna je bila i reakcija njenih roditelja – umjesto da sinu prirede sahranu i dostojno ga pokopaju, oni su njegov pepeo prevezli kući u kartonskoj kutiji za bombone i gotovo ga nikada više nisu spomenuli.

Glumačku karijeru počela u pozorištu

Hepbern je 1924. upisala koledž kako bi ugodila majci, no na kraju joj je to iskustvo, iako je bila suspendovana zbog pušenja u sobi, bilo nevjerovatno. Ljubav prema glumi došla je do izražaja. Nažalost, isprva nije mogla da glumi u fakultetskim predstavama jer su one bile namijenjene onima s dobrim ocjenama, no čim ih je popravila, počela ih je redovno dobijati. Nakon što je na zadnjoj godini dobila glavnu ulogu u predstavi ‘The Woman in the Moon’ to je u njoj usadilo želju da nastavi glumačku karijeru, i to u pozorištu.

Kada je rekla ocu da će postati glumica te prošla audiciju za predstavu “Carica” u Baltimoru, on je poludio i rekao joj:

“Samo se praviš važna! Gluma je gnusan posao, jedan korak do ulice!”.

No ona nije popuštala, čak ni kada je on zaprijetio da će je razbaštiniti.

Time se nije previše zamarala. Karijera joj je krenula uzlaznom putanjom nakon što je 1933. dobila ulogu amazonske princeze Antiope u predstavi ‘The Warriors’s Husband’, dok je svoj prvi Oskar osvojila već godinu kasnije, sa samo 26 godina, i to za treći snimljeni film “Jutarnja slava”. Po njega nije otišla, odlučivši da neće ići na dodjele nagrada.

Uloga Antiope otvorila joj je vrata Holivuda nakon što je predstavu pogledao agent Liland Hejvard i ponudio joj da glumi u filmu ‘Račun za razvod’. Iako je Hepbern insistirala na tome da po sedmici dobija 1500 dolara, što je za nepoznatu glumicu bio iznos koji se nije davao, režiser Džordž Kjukor u njoj je prepoznao potencijal i nagovorio studio da pristanu na njene uslove.

Njen uspjeh nastavio se ulogom Džo u filmu ‘Male žene’ iz 1933, za što je proglašena najboljom glumicom na Filmskom festivalu u Veneciji. Upravo taj film njoj je ostao najdraži i bila je izuzetno ponosna na svoju izvedbu. Paralelno s holivudskom, gradila je karijeru na Brodveju. No nije sve išlo tako glatko kako se nadala. Neuspjeh s filmom ‘Spitfire’ i predstavom ‘The Lake’ naučio ju je poniznosti, a taj osjećaj do kraja života pomagao joj je da bude svjesna ljudske prolaznosti, kao i onoga da vrlo lako s vrha možeš pasti na dno. Nakon još tri loše poslovne odluke napokon je stigao film koji ju vratio na sam vrh – ‘Alice Adams’. Uloge su se ponovno nizale, bilo je uspona i padova. Publika ju je obožavala, ali i odbacivala što zbog uloga, a što zbog njenog nesvakidašnjeg stava.

Naime Hepbern je pratio glas teške osobe, one koja ima loš odnos s medijima i koja je izuzetno nepristojna i provokativna, a zahvaljujući čemu je stekla i nadimak Arogantna Ketrin. Nije joj pomagalo ni to što se ponašala pomalo poput muškarca, kao ni njeni modni odabiri, jer je stalno nosila pantalone. U filmski studio redovno je dolazila noseći plave traperice, a jednom prilikom nestale su joj iz garderobe, zbog čega je na set došla u gaćicama odbivši da pokrije donju polovinu tijela suknjom, sve dok joj njene traperice nisu bile vraćene.

Pogubna za bioskopske blagajne

Zbog svega toga vratila se pozorišnim predstavama, a prva u nizu bila je ‘Jane Eyre’, s kojom je otišla i na turneju. Iako je silno željela ulogu Skarlet O’Hare u ‘Prohujalo s vihorom’, producent Dejvid O. Selznik odbio ju je, smatrajući da u njoj nema seksualnosti. Navodno joj je rekao kako u njoj ‘ne vidi ženu koju bi Ret Batler ganjao 12 godina’.

Nakon što je snimila film ‘Silom dadilja’ Independent Theatre Owners of America stavili su je na listu glumica koje se smatraju ‘pogubnima za bioskopske blagajne’. Njena reputacija bila je sve lošija, a ona je u jednom trenutku odlučila da za 75 hiljada dolara otkupi i svoj ugovor. Čini se da je to na kraju bio dobar odabir.

Napustila je Holivud u potrazi za pravom prilikom i pronašla je u novoj predstavi Filipa Berija ‘Priča iz Filadelfije’. Njen tadašnji partner Hauard Hjuz predosjetio je da bi ta uloga mogla biti njena povratna karta u Holivud, pa je otkupio filmska prava. Nakon uspješne turneje po Americi prodala je prava MGM-u uz uslov da ona bude glavna zvijezda. U ugovoru je tražila i da režiser bude Džordž Kjukor, kao i da s njom u filmu glume Džejms Stjuart i Keri Grant.

Karijera duga pola vijeka

Bio je to jedan od najvećih filmskih hitova 40-ih, a mediji su joj napokon sve oprostili i poželjeli joj dobrodošlicu. Njena karijera trajala je pola vijeka, a iza nje je ostalo 50 snimljenih filmova. Dobila je 12 nominacija za Oskara, osvojila ih je čak četiri u kategoriji najbolje glumice, a najveće priznanje dao joj je Američki filmski institut proglasivši je najvećom glumicom svih vremena. Kada je riječ o privatnom životu, iza sebe je imala tek jedan brak. Kao dvadesetjednogodišnjakinja udala se za osam godina starijeg biznismena Ludloua Smita, kojeg je upoznala još na fakultetu. Koliko je on bio zaluđen glumicom, govori i to da je zbog nje promijenio ime u S. Ogden Ludlou samo kako ona nikada ne bi postala Keti Smit – što je za nju bilo previše obično. Taj je brak nikada nije previše ispunjavao, posebno ne nakon što se posvetila karijeri. Kada je 1932. odlučila da se preseli u Holivud, postali su sve udaljeniji, a onda je 1934. otišla u Meksiko po svoj ‘razvod na brzaka’. Upkos tome što nije bila zaljubljena u njega, uvijek mu je bila zahvalna na finansijskoj i moralnoj podršci u počecima njene karijere, a ostali su prijatelji do njegove smrti. Selidba u Holivud donijela joj je i novu ljubav, onu s agentom Lilandom Hejvardom, iako su oboje bili u braku. Nakon što su se oboje rastali Hejvard ju je zaprosio, no ona ga je odbila, što je kasnije objasnila riječima:

“Sviđala mi se ideja da napokon budem sama”.

Njihova veza potrajala je četiri godine, da bi 1936. započela vezu s Hauardom Hjuzom, a kojeg je upoznala nekoliko godina ranije preko zajedničkog prijatelja Kerija Granta. I Hjuz je želio da je oženi, ali je i njega odbila, fokusirajući se i dalje na karijeru koja joj je u tom trenutku bila u padu. Krenuli su svako svojim putem 1938, u isto vrijeme u kojem je Ketrin napustila Holivud nakon što su je prozvali ‘otrovom za bioskopske sale’. Odluka koju je donijela, da se više neće udavati, kao ni da neće imati djece, držala se do kraja, ponajviše jer je smatrala da majčinstvo iziskuje preveliku obavezu koju ona nije željela da prihvati.

“Bila bih grozna majka, najviše zato što sam nevjerovato sebično ljudsko biće”, govorila je.

Ljubav sa Spenserom Trejsijem obilježila joj život

No mnogi tvrde kako se razlog njenih odluka krio u tome što je bila lezbijka ili biseksualka, no to ona sama nikada nije potvrdila, iako je većinu života provela okružena najboljim prijateljima homoseksualcima i dijeleći životni prostor s lezbijkama. Ljubav koja joj je zapravo obilježila život bila je ona sa Spenserom Trejsijem.

“Bio je neodoljiv i uradila bih sve za njega. Ja sam bila savršeno nezavisna, nikad se nisam planirala udavati”, opisala ga je Ketrin Hepbern, a nakon što su joj prijatelji rekli “zašto ne nađeš nekog tipa s kojim ćeš se vjenčati i imati porodicu”, strahujući da će ostati posve sama kada ostari, glumica im je začepila usta rekavši:

“Čak i ako ostanem sama na kraju, biću sretna jer smo se dobro zabavljali”.

Upoznali su se na setu filma ‘Woman of the Year’ 1942. godine i ubrzo započeli vezu koja je potrajala sve do njegove smrti 1967. Zajedno su glumili u devet filmova, a njihova je ljubav bila javna tajna iako ne postoji nijedna njihova zajednička fotografija koja nije isječak iz filma, no uprkos velikoj ljubavi, Trejsi se nikad nije razveo, najviše jer je kao tradicionalni katolik irskih korijena osjećao grižu savjesti na pomisao da ostavi ženu i dvoje djece. Svoju su vezu vješto skrivali, koristeći sporedne i zadnje ulaze. Zanimljivo je kako je Ketrin Hepbern, iako su većinu veze proveli odvojeno, često govorila prepuna nježnosti o njihovih 26 zajedničkih godina.

Da je hemija među njima bila nevjerovatna, najbolje se vidjelo u filmu ‘Adamovo rebro’, a iako joj Trejsi nikada nije rekao da je voli, ona je za njega uvijek imala opravdanja.

“Ne bi mi posvećivao svoje vrijeme da me nije volio, zar ne?”.

No Trejsi, ne samo da nije bio vjeran svojoj supruzi, on nije bio vjeran ni Ketrin Hepbern, a ona je tolerisala sve njegove afere. Posljednje godine života provela je uz njega i upravo je zbog njega uzela pauzu u karijeri. No zanimljivo je da ni tada zapravo nisu živjeli zajedno, već u odvojenim kućama. Spenser Trejsi preminuo je 1967. godine, samo dvije sedmice nakon što su zajedno snimili film “Pogodi ko dolazi na večeru”. Ona je sama sebi obećala da ga neće nikada pogledati, a iz poštovanja prema njegovoj porodici nije otišla ni na njegovu sahranu.

Nekoliko dana nakon sahrane Ketrin je nazvala udovicu i predložila joj da budu prijateljice, rekavši joj:

“Ti si ga znala od početka, ja na kraju”.

Spenserova udovica je i dalje bila sigurna da je njihova afera bila tek glasina, a Ketrin nije željela da je povrijedi pa je potvrdila te navode. Da su zaista bili u vezi, ispričala je tek godinama nakon što je Spenserova udovica preminula 1983, i to u knjizi ‘Me: Stories of My Life’.

“Nikad nisam prekinula njihov brak. Njihov brak završio je prije nego što sam se ja pojavila. Zašto sam cijelo to vrijeme bila s njim? Iskreno, ne znam. Mogu samo reći da ga nikad nisam mogla ostaviti.

Te su godine jednostavno proletjele, i za mene su bile savršeno srećne”, rekla je tada Ketrin Hepbern, a posljednje dane života provela je u raskošnoj vili u rodnom Konektikatu. Preminula je 29. juna 2003. u 97. godini života, a iako uzrok smrti nije nikada objavljen, šuškalo se da je glumica posljednjih godina bolovala od Parkinsonove bolesti.

“Nisam živjela kao žena. Živjela sam kao čovjek. Učinila sam upravo ono što sam prokleto željela i zaradila sam dovoljno novca za život da se ne bojim samoće”, izjavila je u intervjuu iz 1981. godine i zapravo najbolje opisala svoj život.

Izvor: https://www.vijesti.me

Далаj Лама, тибетански духовни вођа, обjавио jе нову пjесму под називом „Оне оф Мy Фаворите Праyерс” коjа jе уjедно и друга обjављена са његовог првог духовног албума вjежби и мантри, који ће сјутра под називом „Inner World”, бити објављен. у издању издавачке куће „Hitco Entertainment/Khandro Music”. Албум jе замисао извршне продуценткинjе Џунел Кунин, ученице Далаjа Ламе.
– Сврха мог живота jе да служим колико год то могу, а музика и мелодиjе могу помоћи људима коjима jа не могу лично – рекао jе он.

Промоцијом књиге „Свјетлост свијетли у тами“ Његовог преосвештенства Епископа будимљанско-никшићког г. Јоаникија, синоћ је почела традиционална манифестација „Беранско културно љето“

Поштујући мјере НКТ – а за општину Беране, промоција књиге Преовећеног владике није одржана у сали Центра за културу како је раније заказано, већ у Владичанском двору манастира Ђурђеви ступови без присуства публике.

Издавачи књиге „Свјетлост свијетли у тами“ су Епархија будимљанско-никшићка и издавачка кућа “Штампар Макарије” из Београда.

Митрополит Амфилохије у предговору књиге „Свјетлост свијетли у тами“ владике Јоаникија је записао да “иако је овај зборник писан у различитим приликама, о разним личностима и појавама са којима се писац сусретао, све то сједињује јединствена љепота језика, ненаметљиво размишљање и заокруженост доживљаја пјеснички израженог и обликованог”.

О књизи су поред аутора говорили пјесник и издавач Радомир Уљаревић, др Будимир Алексић, Веселин Матовић – главни уредник часописа за српски језик, књижевност и културу “Слова“ и Дамјан Ћулафић – уредник часописа “Токови“.

Владика Јоникије је казао да су текстови сабрани у овој књизи настајали у разним приликама, разним поводима, односно “чешће у неприликама и компликованим подовима”.

“Поводом двадесетогодишњице моје хиротоније епископске, свештеници Епархије будимљанско-никшићке су ме принудили да сакупим ове текстове које сам раније објављивао. Уредник г. Радомир Уљаревић и уредник “Свевиђа” протојереј Никола Маројевић су направили ове цјелине и нашли у текстовима заједничку нит иако су писани на разне теме. Тек кад сам узео књигу у руке и још једном је прегледао, видио сам да има логике што су радови сабрани.”

Подсјетио је да је управо Митрополит Амфилохије, пишући предговор за књигу, дао овај одговарајући наслов „Свјетлост свијетли у тами“.

На крају Преосвећени владика је заблагодарио свима који су учествовали у припреми ове књиге, као и њене промоције.

“Била је Божија воља да тек послије годину дана имамо прву званичну промоцију књиге, да је промовишемо управо овдје у манастиру Ђурђеви ступови, гдје је већина ових текстова и настала, без присуства народа. Свакако ова промоција, коју је организовао Центар за културу Беране, уз подршку предсједника општине г. Драгослава Шћекић, има свој посебан квалитет и ја сам благодаран организаторима, нашим пријатељима који су говорили о књизи и свима који су дали допринос да она угледа свјетлост дана”, казао је Његово преосвештенство Епископ будимљанско-никшићки г.  Јоаникије.

Промоцију је директно преносио Острог ТВ студио.

Izvor: https://svetigora.com

Poslije dvanaest godina, kada su prvi put na Kanli kuli održali koncert slaveći titulu svjetskog prvaka, “Dianovi” mali umjetnici i večeras su na drevnoj kuli dokazali da su šampioni umjeća, talenta, nevjerovatne ljubavi prema plesu…. Na taj način, obilježili su svoj 15 rođendan i gradu poklonili koncert.

Koncert je organizovan uz podršku Opštine Herceg Novi, Konzulata Republike Srbije u Herceg Novom i JUK Herceg fest.

Mjere koje su na snazi bile su maksimalno ispoštovane te je koncert pratio tačno određeni broj gledalaca koji je propisan.

Istina, kako rekoše, večerašnji koncert su sa nestrpljenjem očekivali, sa potajnom zebnjom i strepnjom da li će uspjeti da budu pred publikom zbog svega što se dešavalo u prethodnom periodu, ali su uspjeli i još jednom pokazali šta znači biti svjetski šampion i kako to izgleda kada imate tim! Medalje i pehare odavno ne broje, kažu da im prijaju ali da je bitnije nešto drugo – ono što se stvara među djecom a to je zajedništvo, sloga, ljubav i razumjevanje, prijateljstvo i za godine koje slijede ma gdje da krenu iz ovog grada.

Poput profesionalaca, na sceni se smjenjivalo 90 učesnika, tokom 19 koreografija: Performans, Faded, Sve bi seke ljubile mornare, Moontrance, Rum dum dum, To this day, Once upon a time, We are, Where to go, Natural, In this shirt, One, Bureleska, Sugar plum fairy, Aqua, Igra malih labudova, Afrika, Revolting, Nine.

Rođendanski koncert počeo je čestitkom mladim baletskim umjetnicama, koje KSC Diano školuje u saradnji sa Umjetničkom školom za muziku i balet “Vasa Pavić” iz Podgorice. Čestitala im je direktorica Diana Antonija Novoselac.

Prvi razred baletske škole završile su Mina Grgurević, Nina Nikolić, Nikolina Radan, Nina Jelić, Ksenija Radović, Ksenija Deretić, Andrea Radojević.

Drugi razred Mina Aničić i Alisa Kuricina

Treći razred: Antonija Urdešić, Asja Radojević, Marija Gardašević, Ksenija Tomašević, Lana Pečurica, Viktorija Jovanović

Četvrti razred: Katarina Jovanović, Ksenija Jovanović i Marija Popova

Peti razred baletske škole završila je Ines Vukalović, a šesti Ines Pestorić, Anđela Radojičić, Mia Podovac i Iva Kulinović.

Premda je za svima nama neki čudan period koji je bio ispunjen drugačijim osjećanjima, neizvjesnošću, vijestima, Diano ni tada nije odustajao, nisu prestajali da rade, roditelji nisu odustali od podrške, odgovorili su nekim novim oblikom treninga, svu snagu i umjeće i volju prebacili on line i radili. Kreativnosti nije nedostajalo ni u jednom trenutku, istakli su mali umjetnici.

Diano, srećan rođendan!

Izvor: https://www.rthn.me

KONCERT GITARSKOG DUA SRĐAN BULATOVIĆ–DARKO NIKČEVIĆ U GLAVNOM GRADU

Već od prvih tonova kompozicije „Još ne sviće rujna zora”, gitarski duo dr Srđan Bulatović i mr Darko Nikčević, nagovijestili su da će podgoričkoj publici prirediti još jedan ne samo vrhunski muzički, već emotivni doživljaj. Kompozicije sa njihovih prethodnih albuma, kao i ekskluzivno sa najnovijeg albuma „Peninsula” u izdanju „Naxos Records”- a, nižući se, napravile su zatvoreni krug posebnog razumijevanja, skoro opipljivog fludia između publike i umjetnika. No, kao posebni vrhovi, „visinske kote”, istakle su se kompozicije Bulatovića „Alka” – po motivima staropodgoričke pjesme „Pomrčina Stara varoš spava”, zatim Nikčevićeve „Emocije” koja je dotakla sve u publici, kao i bis, Bulatovićeva kompozicija „Djetinjstvo”. No, možda je to „nepravedan” izbor, jer, i ostali komadi, svaki na svoj način doprinosili su da publika, prosto rečeno, uživa. Uspjehu koncerta svakako je doprinijela i očigledna motivisanost muzičara, svojevrsna „glad” za susretom s publikom uživo, jer, kako su naveli, posljednji nastup uživo održali su u januaru u Njemačkoj. Zadovoljstvo im pričinjava i činjenica da nakon tri godine ponovo sviraju u Podgorici.
– Ne nastupamo često u Glavnom gradu, ali ovaj koncert je bio inspirativan i zbog sjajne publike i zbog ambijenta – trga, platoa ispred biblioteke na kojem smo svirali. Podsjetio me je na neke ljetnje festivale u Italiji, gdje smo uživali svirajući na otvorenom na njihovim predivnim trgovima. Sve je to proizvelo jak utisak na mene – iskreno je rekao nakon koncert gitarista Srđan Bulatović.
Tokom koncerta Nikčević je naveo da se trude da svaka kompozicija bude komad za sebe, originalna, iako postoje ograničenja, a koja gitare kao instrumenti nose sa sobom.
– Tačno je to, i dosad nam je polazilo za rukom da svaka kompozicija bude različita po karakteru, ritmu, melodiji, stilu. A, koliko ćemo još u tome uspijevati, vidjećemo. No, naša autorska muzika, kao što se i čuje prožeta je različitim muzičkim uticajima – klasike, flamenka, popa, roka, filmske muzike, tradicionalnog folklora, i mislim da je to dobro – naveo je Bulatović.
Koncert na platou Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” gitarskog dua Bulatovića i Nikčevića održan je u sklopu muzičkih programa manifestacije Podgoričko kulturno ljeto.

Izvor: DAN

UKCG je nagradilo Darka Jovovića, pjesnika i novinara „Dana”, kao i Perivoja Popovića, Ljubisava Bjelića i Vukića Brajkovića. Zahvalnicu Tribine „Riječ” dobio Nikola Nenezić

Udruženje književnika Crne Gore dodijelilo je književne nagrade u susret velikom prazniku – Vidovdanu. Ove godine među laureatima su i dva člana redakcije „Dana” – Ljiljana Radenović, urednica rubrike „Stav” kojoj je pripala „Vidovdanska riječ”, i novinar i pjesnik Darko Jovović, nagrađen „Vidovdanskom poveljom”.
Ovo prestižno priznanje zavrijedili su i pjesnici Ljubisav Bjelić i Vukić Garo Brajković, dok je nagrada za životno djelo „Makarijevo slovo” pripala književniku i književnom kritičaru Perivoju Popoviću. Zahvalnicu Tribine „Riječ” dobio je pjesnik Nikola Nenezić.
„Vidovdanska riječ” je dodijeljena Ljiljani Radenović u znak posebne pažnje i zahvalnosti za „izuzetan doprinos medijskoj afirmaciji cjeline, punoće i pojedinačnih stvaralačkih stavova i vrijednosti Udruženja književnika Crne Gore, koje uz brojne teškoće, nerazumijevanja i opstrukcije, više od 70 godina ponosno opstaje na tragu nenadmašne njegoševske i marko-miljanovske misli i smisla postojanja”.
Pjesnik Darko Jovović dobio je nagradu za knjigu „Izgubljeni svijet” („Pegaz”, Bijelo Polje, 2019).
– Darko Jovović nizom knjiga ispisuje nacionalnu elegičnu hroniku pjesmom koja je istovremeno i svjedočanstvo i opomena, i zapitanost i odgovor o poziciji pjesnika, o poziciji zavičaja i poziciji roda. Njegove pjesničke zbirke „U gori prozori” i „Izgubljeni svijet” (kroz pjesničke krugove: „Nijemi vijek”, „Gubilište”, „Kojim putem, majko”, „Sanjajući vatru” i „Čekajući zoru”, rekonstruišu drevnost, arhetip i podsjećaju na izgubljene životne sadržaje, krećući se u samozapitanosti od najnevinijih spomena, do prožimanja mitološkog i istorijskog i sudbinskog. Svaki od ciklusa ove zbirke je osoben hodočasnički povratak u suštinsku duhovnost vlastitog i kolektivnog bivanja – stoji u obrazloženju nagrade.
Ovogodišnja Nagrada „Vidovdanska povelja” za čuvanje tradicionalnog pravoslavnog i kulturnog nasleđa dodijeljena je književnicima Vukiću Garu Brajkoviću za pjesnički izbor („U zemlje daleke”, „Gdje je naša kuća” i „Garova knjiga”, „Unireks” Podgorica, Beograd, 2019) i Ljubisavu Bjeliću za troknjižje „Sađenuto suzilište“ (2017), „Momir Vojvodić – glasnik iskona” (2019) i „Ubrane molitve” („Delta-pres“, Mladenovac, 2020).
„Vukić Brajković zbirnim pjesničkim knjigama obznanjuje vitalističko panteističko osjećanje svijeta, punoću života uprkos najdubljem tragizmu. Središte lirskog govora pjesnik usmjerava na znakove koji opisuju najbitnije životne momente, a čija se refleksivnost ogleda u direktnoj poruci o samoodržanju u komplikovanim i crnim vremenima, u najtežim i nepodnošljivim nesrećama, i koji uprkos nenadoknadivim ličnim gubicima, otkrivaju svijetlo i čisto lice. Ljubisav Bjelić kroz ukrštanje ličnog i nacionalnog u lirskim dozivima prošlosti kroz pjesničke portrete prethodnika, kroz slike i stanja prošlih doba oživljava nacionalno u sudbinsko. Bjelićeva osjećajna pjesma sabira čistu, nepatvorenu osjećajnost i duboki prostor tuge za prijateljima, za onima koju su nas zanavijek napustili, a čiji etički trag slijede pjesnička sabraća”, stoji u obrazloženju nagrada. Zahvalnica Tribine „Riječ” pripala je Nikoli Neneziću za istrajnost u njegovanju i čuvanju zavjetne vidovdanske ideje i slobodarskog usmjerenja.
Nagrade će biti uručene na tradicionalnoj književnoj manifestaciji Vidovdansko pjesničko bdijenje, koje će biti održano u srijedu, 24. juna u 19 časova, u Manastiru Sveti Simeon Mirotočivi, na Nemanjinoj obali, uz poštovanje najnovijih mjera NKT-a.

Odluke donijela dva žirija
O Nagradi „Makarijevo slovo” UKCG za životno djelo, te „Vidovdanskim poveljama” odlučivao je žiri u sastavu: Milica Kralj, predsjednik, mr Aleksandar Ćuković, član i jerej mr Predrag Šćepanović, predstavnik Crkvene Opštine Podgorica, i odluke je donio jednoglasno.
O nagradi „Vidovdanska riječ” odlučivali su: Perivoje Popović, predsjednik žirija i članovi Ranko Pavićević i mr Aleksandar Ćuković, a odluku su donijeli jednoglasno.

Popoviću „Makarijevo slovo”
Nagrada „Makarijevo slovo” UKCG za životno djelo dodjeljuje se književniku Perivoju Popoviću povodom pet decenija stvaralaštva za žanrovski raznovrstan stvaralački opus. Perivoje Popović autor je knjiga: „Kameno nebo”, „Konačišta”, „Medunske epistole”, „Nepoznati dan”, „Rudokopi pustinjskog pijeska”, „Pitanja; svitanja”; „Slava Vojvodina”, „Kako ti kažeš”; „Njegošev sat”; „Uzori i savremenici”; „Djelo Svetozara Piletića”, „Pamćenje i pojave”, „Proza”, „Bijela omča”, „Nije bilo proljeća”, kao i „Sveto trojstvo”. Dobitnik je književnih nagrada: „Povelja Knez Lazar”, „Marko Miljanov” UKCG, „Stevan Perović – Cuca”, „Zlatni pelikan”, Nagrada KPZ Podgorice, Nagrada „Pečat Unireksa”, Povelja Svetoga Grada Jerusalima… Pokretač je i urednik lista za mlade književne stvaraoce „Latica” i časopisa „Glasnik” Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” u Podgorici; jedan od osnivača književne tribine „Riječ četvrtkom”, potpredsjednik UKCG… Djela su mu prevođena na bugarski, ruski, albanski, engleski, francuski, njemački, poljski i italijanski jezik.

Izvor: DAN

Kraj mjeseca u Kulturno-informativnom centru „Budo Tomović“ u Podgorici rezervisan je za dokumentarni film „Primjeri- Fudina“, autora Filipa Rašovića. Priča o jednom mjestu, njegovim specifičnostima i složnom životu stanovnika ovoga kraja, zaživjeće 30. juna kada će publika imati priliku da premijerno pogleda ostvarenje ovog autora.

Prije par godina poželio je da zabilježi trenutke u selu iz kojeg vodi porijeklo – trenutke sloge, dobrih međususjedskih odnosa kao i sve prirodne ljepote kojima je ovo mjesto bogato. Danas, kada se bliži projekcija, autor očekuje da će „Primjeri – Fundina“ ispuniti očekivanja publike i u potpunosti prenijeti duh jednog kraja.

„Dok sam razmišljao o tome na koji način da predstavim život u njoj, odlučio sam da predstavim dobre međunacionalne odnose koji traju vjekovima, kao i lijepu prirodu koju Fundina, kao i mnoga crnogorska sela, ima. Ovo selo se nalazi u blizini Podgorice, na nadmorskoj visini od 600 metara, odakle se proteže prelijep pogled“, kaže Rašović za FOS.

Film je sniman prošle godine a publika će imati priliku da na pravi način osjeti život u Fundini i upozna se sa svim specifičnostima pomenutog mjesta.

„Sami naziv Fundina potiče od latinske riječi za izvorište. U selu se nalazi sedamdesetak izvora, a specifična je i po brojnim životinjskim i biljnim vrstama koje naseljavaju to područje zbog povoljne klime i geografskog položaja. Ovi povoljni uslovi su možda uticali i na dobre odnose među ljudima različitih nacionalnosti i vjerskih pripadnosti“, kaže naš sagovornik.

A ko će bolje govoriti o nekom mjestu do njegovi žitelji. Zato su se mnogi od njih potrudili da kroz Rašovićev film što slikovitije opišu život u svom kraju i, onima koji nisu imali prilike da dođu ovdje, na najbolji mogući način približe sve ljepote koje jedno mjesto i ljudi koji žive u njemu mogu imati.

„Moji sagovornici su ljudi koji žive ili vode porijeklo iz Fundine, različitih zanimanja i godina. Svako od njih na svoj način opisuje selo i doprinosi slici koju sam želio da prenesem u filmu Primjeri Fundina“, navodi Rašović za FOS.

Snimanje filma je, naglašava, prije svega bilo veoma zanimljivo, zbog čega su mu i sami izazovi koje ovaj proces nosi bili mnogo lakši. Sagovornici nisu bili unaprijed pripremani za razgovore što, prema njegovim riječima, naročito doprinosi autentičnosti filma.

„Želim da kroz primjere Fundine skrenem pažnju publici, prije svega mladima, na pozitivne primjere međuljudskih odnosa kroz teška vremena. Mislim da je to univerzalna priča kako za naše prostore, tako i u svijetu, gdje god ima dobrih ljudi“, navodi autor dodajući:

„Moja očekivanja od premijere su da se ljudi nakon filma zamisle o primjerima dobrih i složnih odnosa koje imaju u svojim životima i u svojim krajevima.“

Nakon premijere u KIC-u, uslijediće i premijera u Tuzima. Takođe, film će u narednom periodu biti dostupan i publici putem You Tube kanala.

Dokumentarni film „Primjeri Fundina“ autora Filipa Rašovića podržao je Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore, a premijera počinje u Velikoj Sali KIC-a u 20 sati.

Izvor: https://fosmedia.me

Barski rok bend Akademia gostovao je juče na Radiju D u okviru projekta Žurka pod maskama. Frontmen benda Božo Gagović istakao je da se već polako vraćaju radnim obavezama, te da ih naredne sedmice očekuju dvije svirke.
– Uželjeli smo se nastupa svakako, i biće teško vratiti se u formu, em što ulazimo u godine, em što smo po prirodi ljenčuge. Kad se naučimo jednom da smo vrijedni onda smo vrijedni ali nas je ova korona malo poremetila. Međutima, što se nas tiče nije bila baš neradna, snimili smo dva, tri singla, u pripremi je album koji bi trebao da izađe u periodu od septembra do aprila naredne godine, polako se završava. Gostovali smo po nekim radio emisijama, učestvovali smo u ovim akcijama ostani doma, čujali smo se svakdonevno i evo polako ulazimo u radni režim– kazao je Gagović.
Iako se u današnje vrijeme mnogi muzičari okreću solo karijeri, članovi ovog benda prema riječima frontmena, nemaju tih ambicija.
– Sa nama je preko godinu dana i Marija Brajović, šesti član Akademie. Nismo neki karijeristi da razmišljamo o solo karijeri, vrlo nam je drago da djelujemo onako kompantno iz Bara i svi nas prepoznaju kao Akademiu. Dok god budemo svirali to će tako da bude – naglasio je Gagović i objasnio kako je bend dobio ime Akademia.
– To je interesantno, svirali smo u svim barskim bendovima s kraja osamdesetih godina, Karlo V, Don Kihot, Ivan i legende, Katapult, Bel Mondo, prvi album koji je snimljen za PGP RTS još `88. godine i onda smo se razbili. Neko je otišao u vojsku, neko se oženio, neko je radio neku drugu muziku. I 2008. godine smo ponovo napravili bend i mislim da je Mišo Škuletić naš nekadašnji punopravni član predložio, jedini sam ja bio protiv jer sa inače ljubitelj imena sa dvije riječi. Moje predlog je biokao Zvučni zid ili Carstvo čula ali sam bio preglasan i ostalo je Akademia.
Na albumu koji je izdat kao retrospektiva 2002 – 2016 .našlo se 15 pjesama, a prema njegovim riječima, isto toliko će se naći i na ovom albumu koji slijedi.
– Biće 15, tu ima naravno i filmske muzike koju smo radili, zatim programske, ambijentalne muzike ali ima jedno 15 konvencionalnih pjesama koje se puštaju po radiju. Stidljivo radimo više za nas, a u principu smo kaver bend koji živi od svoga posla. Album će biti gotov za par dana, u obavezi smo prema Ministratsvu kulture koji je sufinansijer projekta da izdamo u nekom zakonskom roku. Nisam siguran da li će nam dopustiti da datum izlaska bude 25. april naredne godine kada će biti petogodišnjica izdanja prošlog albuma. Ako nas požure onda ćemo morati negdje od septembra. Ima 12 kompozicija Akademie od kojih su dva instrumentala, plus tri bonus trake koje su dvije navijačke pjesme za KK Mornar i poslednji singl naše koleginice Marije Brajović „Zar imaš hrabrosti”. Znači sve ukupno 15 pjesama od kojih je 12 Akademie – dodao je Gagović.
Od 13. godine je kako kaže, ušao u ovaj muzički svijet i od tada pa do danas živi rokenrol.
–To je moj poziv i ne bih ništa mijenjao za nešto drugo – kazao je Gagović i otkrio da se čvrtso drže svog pravca.
– U principu žestoko odbijamo nastupe u lokalima gdje sviraju kolege druge provencije, prosto se ne osjećamo komotno, nije nam prijatno. Uvijek nađemo lokale koji su nam prijatni i dok god tjeraju taj stil koji nama odgovara mi tu i radimo.
Moram priznati da smo prvih godina bili malo energičniji, u međuvremenu nismo napravili kalkulaciju da pređemo da sviramo nešto što se naslanja na pop muziku ali smo u domenu rokenrola malo smanjili tenziju jer sve je manje slušalaca. Radimo onako kako u momentu mislimo da treba –zaključio je Gagović.
Radio D nastavlja sa lajv nastupima naših poznatih izvođača, a prema riječima urednice Sande Rakočević slušaoce uskoro očekuju brojna iznanađenja.

Izvor: DAN.co.me

Smatram da je ovo uspjeh i mog grada Bijelog Polja, kao i moje države Crne Gore – kazao je Vojinović

Dvostruki laureat Puškinove nagrade za književnost sa prostora bivše Jugoslavije Miomir Mijo Vojinović, iz Bijelog Polja, smatra da je njegov i uspjeh njegovog grada i države.
– Presrćan sam. Ostvario sam neke svoje književne snove ovim uspjehom. Ono što je još bitnije, ovo nije samo moj uspjeh. Smatram da je ovo uspjeh i mog grada Bijelog Polja, kao i moje države Crne Gore – kazao je Vojinović.
Svečanosti povodom dodjele priznanja i nagrada traju više dana. Centralna ceremonija je na dan Moskve, početkom septembra, u Bijelom salonu Vlade Moskve.
Moskovska vlada u saradnji sa „Rosijskom gazetom” već dvadeset godina organizuje konkurs na određenu književnu temu. Svake godine predavači ruskog jezika iz cijelog svijeta pišu svoje književne radove. Tema ovogodišnjeg eseja je bila „Autogram Pobjede”, imajući u vidu činjenicu da je ove godine jubilej – 75 godina pobjede nad fašizmom.
Od hiljadu radova dosadašnjih dobitnika ove prestižne nagrade, samo njih 25 imaće čast da još jednom primi ovo veliko priznanje.
Mijo Vojinović je Fakultet ruskog jezika i književnosti završio u Moskvi, gdje je i stekao zvanje magistra nauka. Nagradu je zavrijedio književnim esejom. On je prvi put ovo priznanje dobio 2018. godine. Od prošle godine njegovo ime se nalazi u „Enciklopediji najistaknutih inostranih diplomaca sa ruskih univerziteta”.

Izvor: DAN.co.me