KALEIDOSKOP VASILIJA LALOŠEVIĆA
Kad mi je Vasko rekao da je napisao knjigu prvo sam se iznenadio, pošto
mislim da političari uglavnom nemaju strpljenja da bilo šta pročitaju
što nema veze s politikom, a kamoli da sjednu i napišu knjigu.
Potom sam se i obradovao, znajući mog druga kao nekog ko ima
nevjerovatno pamćenje, što znači da će osvijetliti i neke događaje u
kojima sam i sam učestvovao, a koje je, što se mene tiče, nagrizao, ako
ne i prekrio zaborav.
I nisam se prevario. Nekoliko puta sam se
slatko nasmijao čitajući dogodovštine iz zajedničkih dana Radio Bara.
Vasko ima tu dobru osobinu da bez zadrške ili kajanja potisne ružne
stvari i afirmiše prave ljude i lijepe događaje. I u ovoj knjizi nećete
nabasati ni na jedno ime i prezime onih koji su učinili neko
nepočinstvo, a mnogo je tu heroja naših dana, od istinskog junaka Baje
Bajkovića do Boba, Blaža i ostalih iz generacije, sa kojima je Vasko
živio one dane i one godine i sa kojima i danas druguje.
Sa
Valetom sam radio desetak godina u Radio Baru, ali sam ga pobliže
upoznao na Mediteranskim igrama u Bariju 1997. godine koje do tančina
opisuje u ovoj knjizi. Iz nje sam ponovo saznao gdje smo sve bili u
Bariju, koga smo sreli, sa kim smo sarađivali i kome se divili. Kad s
nekim dijelite sobu i vagan najbolje ga upoznate. Obojica smo u to
vrijeme bili mladi očevi i osim što smo pričali o poslu i veoma napornom
izvještavanju sa Igara za naš Radio, Tanjug, Politiku, Sportski žurnal,
razgovarali smo i o porodici, posebno šta ćemo da kupimo djeci. Vasko
se uvijek prvo preslišavao šta će tog dana da kupi Babarildu, pa tek
onda Milici i Lazaru. A Babarildo je njegov pastorak kojeg ne razdvaja
od svoje djece. To može samo plemenit, dobar čovjek. Vasko Lalošević je
dobar čovjek. Uzgred, ni dan danas ne znam kako je Babarildu pravo ime,
za mene je bio i ostao Vaskov Babarildo.
Knjiga pred nama, kao
što sam autor kaže, nije literarno pretenciozna niti ima namjeru da
uljepšava prošlost i autorovu ulogu u njoj. Vasko niže priče i događaje
onako kako su se zbili i kako ih je on vidio. Ništa ne nameće čitaocu,
ponajmanje zaključke. Na njemu je da ih sam donese. Vasko piše lako,
jasnim novinarskim stilom. Knjiga je, prije svega, poklon prijateljima i
dragocjeno štivo za one koji žele da nauče nešto o ovom gradu i
njegovim dobrim ljudima, svjedočanstvo o dostojanstvenom životu jednog
novinara i sportskog pregaoca koga je sticaj okolnosti bacio u nemirne
političke vode. Malo je onih koji su iz njih isplivali suvi i čisti.
Meni se čini da Vasko još nema fleka i vjerujem da ih u smiraj političke
karijere neće ni dobiti.
Knjiga “Moj kaleidoskop” je i saga o
vremenu u kojem se taj život odvijao. Ponekad se učini da neka poglavlja
nemaju vezu jedno s drugim. Ali, imaju i te kako. To vezivno tkivo, ta
spona, upravo je Vasko. I kad piše o Kviskoteci na talasima Radio Bara, i
duši stare Topolice i Pristanu, i o kapeli na Lovćenu i obnavljanju
litije na Rumiji ili o Zimskoj Olimpijadi u Sarajevu i Igrama
Parlamenata u Moskvi, o barskom bioskopu i feribotu “Sveti Stefan”, o
Crvenim košuljama i “Balkanskoj carici”, o košarkaškom i fudbalskom
klubu Mornar i u još sedamdesetak poglavlja, svuda je Vasko. Tu je i u
onoj priči koja odiše poletom i ponosom o osnivanju Srpskog prosvetnog
društva u Baru. Sve je to ispisano lijepim, čitljivim rukopisom.
Ako bih želio da budem slikovit, onda bih rekao da ova knjiga, umjesto
klasičnih uvoda, razrade i zaključka, ima svoje brzake kao Rikavac,
postojanost kao hram Svetog Jovana Vladimira, i u finišu, kad se svode
računi, svoju mirnu fazu kao barsko more ljeti, u suton.
Na mene
je najjači utisak, pošto sam nepopravljivi melanholik, ipak, ostavilo
poglavlje “Odlaze nam dragi ljudi”, u kojem je Vasko sa malo riječi, ali
pravih, bez patetike, opisao pokojne roditelje, majku Senku i oca
Laleta.
Evo, da to ilustrujem:
“U svom porodičnom gnijezdu
trudili su se da nas, njihovu djecu ne dotiče ništa loše i ružno iz
spoljnjeg svijeta. Prihvatili su sav teret koji životni putevi i
stranputice donose na svoja pleća. Često smo razgovarali o mnogim
porodičnim i drugim dilemama i znali da će se iz majčine i očeve ruke,
kroz blagu narav i melemnu riječ, svi eventualni rebusi rešavati lako,
kao ‘dobar dan’”.
Dok gledate najbolje filmove Emira Kusturice, koji
se više puta pominje u jednom poglavlju ove knjige, “Sjećaš li se Doli
Bel?”, “Otac na službenom putu” i “Andergraund”, često vam naviru suze i
od tuge i od smijeha i nemate vremena da jedete kokice. Tako je i sa
Vaskovom knjigom koja nije napisana u dahu, ali se čita u dahu. I u njoj
se prepliću duhovita i sjetna mjesta. I takođe nemate vremena za
kokice.
Nisam siguran da je istinita ona da pjesnik najbolje
kazuje svoju poeziju, ali sam siguran da pisac najbolje zna “šta je
pisac htio da kaže”. A Vasko kaže: “Moje priče, odnosno slike jesu priče
običnog čovjeka koji je imao tu privilegiju da se bavi poslovima
skopčanim od putovanja, druženja i saradnje sa ljudima koji su se
ostvarili u ljudskom i profesionalnom smislu. U najboljem slučaju moji
ispisnici, ali i oni stariji, pronaći će na dnu ovog kaleidoskopa nešto
lijepo i zanimljivo što će ih podstaknuti na razmišljanje. U lošijem
slučaju, biće ovo još jedna u nizu knjiga u nečijoj biblioteci koja će
zakrpiti praznine na policama.” Priznajem, spadam u grupu onih iz
“najboljeg slučaja”.
I još nešto: radujem se knjizi koju je Vasko
najavio po kazivanju svog oca Laleta. Jedino mi je žao što promociju
ove knjige koju smo održali u, čini mi se, nikad punijoj sali Dvorca
kralja Nikole, nije mogao da doživi Momo Popović. Bio bi u prvom redu,
čupkao brkove i uživao, gledajući s ponosom one koji su od njega učili
novinarstvo i kojima je bio uzor.
Izbor: portal Jedro