Категорија: Култура

Večaras je u kraljevačkoj biblioteci „Stefan Prvovenčani“, ispunjenoj rekodnim brojem posetilaca, po prvi put promovisana doktorska disertacija „Rok poezija Branimira Štulića i njeni medijski odjeci“ Zlatomira Gajića , asistenta na Odseku za književnost Novosadskog Filozofskog fakuteta.

Mentor ove disertacije je doktor Dragan Stanić, predsednik Matice Srpske.

I predhodni, magistarski, rad Zlatomira Gajića bavio se poezijom još jednog rok muzičara. On je magistrirao proučavajući stihove Milana Mladenovića iz beogradske, kultne, rok grupe EKV.

Posle najave upravnika kraljevačke biblioteke Miše Milosavljevića koji uz prvu promociju ove disertacije, koja će uskoro biti pretočena u knjigu, nazvavši večerašnje dešavanje kao neobično, najavio i prvi prenos uživo (live stream) na internetu nekog dešavanja iz kraljevačke biblioteke našalivši se da to namerno nije publikovano da se ne utiče na večerašnju rekordnu posetu biblioteci. On je pri tom u istom,šaljivom,tonu izneo i malopoznati podatak da je Branimir Štulić večeras na izvestan način po drugi put u Kraljevu, jer je ovde, prvi put, bio služeći vojni rok.

Publici se zatim obratio Zlatomir Gajić rekavši između ostalog: „Rokenrol se, kao globalni sociološki, kulturni i umetnički fenomen, uporedo sa državama Zapada, razvio i u Jugoslaviji, ograničenog dejstva zbog represivne kulturne politike socijalističkog sistema, sa kulminacijom nakon smrti Josipa Broza, kada je trend novog talasa iznedrio brojne nove, ambiciozne i umetnički potentne autore. Vodeću ulogu na sceni imao je Branimir Štulić, čija je rok poezija imala ogroman uticaj na generacije mladih sa idejom o neophodnoj demokratizaciji i liberalizaciji društva.“

On je dodao da su socijalne, misaone i ljubavne pesme ovog autora, interpretirane uz pratnju rok grupe Azra, kritikovale retrogradno organizovan, birokratizovan društveni sistem i druge anomalije koje su sputavale napredak zajednice.

„Specifičnog poetskog izraza, bliskog jeziku ulice, na bazi tradicije umetničkog i rokpesništva, Štulić je ostvario obiman opus sa velikim brojem uspelih pesama, po kojima je prepoznat kao glasnogovornik generacije. Posmatrane kao pisani tekstovi, bez muzičke pratnje kako su inače zabeležene na nosačima zvuka, Štulićeve pesme ostavljaju nedvosmislen i snažan utisak lepe, kvalitetne i umetnički oblikovane poezije, modernog jezičkog izraza sa naglašenim uplivom žargona i lokalnog govora sredine u kojoj su uglavnom nastale, slobodnog stiha i većim delom oslobođene rime, ali i začuđujuće ritmične, s obzirom na veliki broj reči i slogova u stihovima, što je u vreme njihovog nastanka ocenjeno kao glavna karakteristika ovog autora“, naglasio je Gajić.

U posebno zanimljivom i nadahnutom učešću na večerašnjoj promociji u ulozi moderatora profesor filozofije u kraljevačkoj Gimnaziji Vladimir Marović je vodeći nas kroz stihove Branimira Štulića ukazao na činjenicu da se on u svojim pesmama, filozofski govoreći, bavi apsolutnim formama duha a to jesu umetnost i filozofija.

Po rečima Marovića Štulić se svojim delima bori protiv mrtvila shvatajući večitost promena i kretanja kao značajnih procesa za čoveka koji je slobodno biće. On je ukazao i na one stihove u pesmama Štulića iz kojih se da zaključiti da su mu stavovi Žan Pol Sartra, velikog filozofa XX veka, bili poznati i da ih je, na izvestan način, prihvatao.

Recimo da je uspešnosti ove, s pravom nazvane nesvakidašnje, promocije doprinela i kraljevačka rok grupa „Dečija radost“ koja je, na izvestan način, svojom muzikom obeležila prve godine ovog veka na muzičkoj sceni grada na Ibru, izvodeći neke od numereg grupe „Azra“ u čemu im se, svirajući bas gitaru, pridružio i Zlatomir Gajić – autor večeras predstavljene disertacije o poeziji Branimira Štulića.

Izvor Danas.rs

Podgorica film festival (PFF), koji se ove godine održava pod geslom „Premotaj film”, počinje 5. decembra u 21 čas, projekcijom danskog ostvarenja „Krivica” Gustava Molera, pobjednika Sandens i Roterdam festivala po glasovima publike. Start trećeg PFF-a, koji se i ove godine održava u sklopu DEUS-a, uljepšaće svečano uručenje nagrade za doprinos kinematografiji poznatom srpskom filmskom režiseru Milošu Miši Radivojeviću.
U narednih pet dana podgorička publika će u velikoj sali KIC-a „Budo Tomović” i Dodestu svaki dan, od 16 časova, imati priliku da vidi neke od najboljih filmova iz regionalne i svjetske produkcije, a koje nema mogućnosti da vidi u bioskopima, kazao je direktor ovog festivala reditelj Andro Martinović. Predstavljajući program predstojeće filmske manifestacije Sara Radović je naglasila da će poklonici sedme umjetnosti imati priliku da na PFF-u od 26 filmova vidi 16 premijera, među kojima tri trenutna regionalna hita – „Teret” Ognjena Glavonića, koji je upravo osvojio nagradu i simpatije publike na nedavno završenom Festivalu autorskog filma u Beogradu, kao „Granice kiše” Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara, crnogorsko-bosansko-hercegovačku-srpsku koprodukciju koja je premijerno prikazana na festivalu u Montralu. Podgoričani će imati prvi put priliku da vide i naša kratkometražna igrana ostvarenja „Peloid” scenariste i reditelja Bojana Stijovića i koscenariste Stefana Boškovića, i „Put” reditelja Senada Šahmanovića. Poslastica ovogodišnjeg festivala je i novi film Larsa Fon Trira „The house That Jack Built”, koji je svjetsku premijeru doživio ljetos na Kanskom festivalu, na koji se danski reditelj vratio poslije deset godina. Ona je najavila i radionice koje će držati gosti festivala, autori Miloš Radivojević, Ognjen Glavonić, Darko Popov, Vlastimir Sudar i Sreten Živojinović. Sanja Vojinović iz podgoričkog Sekretarijata za kulturu i sport je naglasila da Podgorica podržava ovaj filmski festival kako bi se sedmoj umjetnosti vratilo mjesto koje u Podgorici treba s pravom da zauzima. Direktor festivala Andro Martinović je pozvao publiku da dođe u podgorički KIC naredne nedjelje jer će imati priliku da na platnu vidi filmove koji se ne prikazuju ni u bioskopima i na televiziji. Kako je naglasio, uprkos tehničkim i organizacionim problemima, predstojeći Podgorica film festival pruža jedinstvenu šansu našim gledaocima da vide niz najboljih filmova iz najnovije regionalne produkcije, kao i međunarodna ostvarenja koja je nemoguće vidjeti na malim i velikim ekranima. Festival se završava filmom „Have You Seen My Movije” Pol Entona Smita, svojevrsnim omažom sedmoj umjetnosti.

Predstava „Smrt fašizmu:! O Ribarima i Slobodi” nezavisne omladinske trupe „Reflektor teatar” iz Beograda pogodila je u živac raspoloženu podgoričku publiku, pa su gromki aplauzi prepunog gledališta u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović” očekivani. Priča o Ribarima, herojima i idolima ratnih i poslijeratnih generacija, ispričana je jasnim dokumentarističkim teatarskim jezikom, čiji je koncept, režiju i dramaturgiju uradila Milena Bogavac.
Istražujući priču o Ivu Loli Ribaru, njegovoj porodici, Slobodi Trajković, ali i čitavoj generaciji mladih ljudi koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma, mladi glumci Đorđe Živadinović Grgur, Nina Nešković, Strahinja Blažić, Sunčica Milanović i Nikola Živanović, potpomognuti sugestijama rediteljke kao i stručnih konsultanata, kao izvođači i koautori, ispričali su ponešto i o svojoj generaciji, sebi, današnjim herojima i idealima u koje vjeruju. Kroz komad „Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi” oni su nam otkrili svoj stav o sadašnjici, o tome kako oni danas razumiju borbu protiv fašizma, šta ona njima lično znači.
Komad, izveden premijerno 9. maja u Beogradu, na Dan pobjede nad fašizmom u Ateljeu 212, nastala je nakon nekoliko mjeseci gotovo kolektivnog istraživanja istorijskih arhiva i ličnih sjećanja i osjećanja, brojne ekipe gdje god da je prikazana, Beograda, preko Istre, i Slovenije, izazvala je odobravanje. Kako objašnjava jedan od producenata Aleksandar Sekulović, to je znak da ljudi prepoznaju fašističke obrise današnjeg društva.
– Antifašističke vrijednosti kod nas su bile dugo godina nipodaštavane. Želimo da se antifašizam vrati na scenu. Ova predstava je nastala u želji da se povrati povjerenje među jugoslovenskim narodima. Jedna od ideja vodilja je bila da ljudima iz bivše Jugoslavije poručimo da razmišljaju svojom glavom, a ne da umjesto njih razmišljaju nacionalisti i da ih oni vode – kazao je on.
Glumac Nikola Živanović je istakao da je predstava „Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi” rezultat potrage mladih na odgovor zašto se osjećaju pogubljeno i loše, koja ih je odvela do priče o herojima, porodici Ribar i Slobodi Trajković.
– Odjednom nam je postalo jasno da su problemi toga vremena veoma slični onima koji nas muče. Život i sudbina Ribara i Slobode je veoma dobar putokaz kuda mi danas treba da idemo – kazao je on.
Njegov kolega iz ansambla Strahinja Božić je rekao da današnji svijet po mnogo čemu fašistički.
– Čini se da i mi živimo u vrijeme fašizma, samo što je on mutirao, postao perfidniji. Ova predstava je alarm da ono vrijeme može opet da se ponovi, i da može da nam se dogodi još veće zlo – kazao je ovaj mladi glumac.
Poznati muzičar, rok bubnjar Dragoljub Đuričić, koji je komponovao muziku i koji je mjesecima sa glumcima, kazao je za „Dan” da iako je komad gledao nekoliko puta, izvedba u Podgorici ga je posebno uzbudila.
– Ova predstava je veoma dobra poruka za mlade, koji su stasali i stasavaju u ovih poslednjih 20, 25 godina. Oni ne smiju da prepuste stvari slučaju nego da se bore. Jer, život se dobije da bi se izborili sa njim – kazao je Đuričić.
On kaže da je tokom nekoliko mjeseci rada sa mladim glumcima shvatio da nisu ništa znali o Ivi Loli Ribaru, niti o porodici Ribar i njihovoj žrtvi, o ratu, o borbi protiv fašizma. Zato im je na početku procesa pričao o buntovnosti, šezdesetosmoj, demonstracijama, devedestim, rokenrolu i njegovom značaju za slobodu čovječanstva.
– Tematika ove predstave me jako uzbudila, jer dokazuje da je fašizam i dalje prisutan, da ga nismo pobijedili. Ovaj komad nam je opomena da je jedna od najvećih pobjeda čovječanstva upravo pobjeda nad fašizmom – poručio je poznati rok bubnjar.
S.Ć.

Izvor: Dan.co.me

NIKŠIĆ – Škola za osnovno i srednje muzičko obrazovanje „Dara Čokorilo” od 1948. godine, kada je osnovana, pa do danas obrazovala je čak 16.000 učenika, a mnogi su sa uspjehom nastavili dalje muzičko obrazovanje i postali renomirani muzičari, kazala je direktor te ustanove Vjera Vuković na jučerašnjoj svečanoj akademiji povodom sedam decenija kontinuiranog rada. Školu je, uz saglasnost Ministarstva prosvjete, osnovao Gradski narodni odbor, a sa teorijskom nastavom otpočela je 15. novembra 1948. godine, dok je praktična uključena februara naredne godine. Prve godine, rekla je Vuković, upisana su 44 učenika na dva odsjeka, klavir i violina. Broj đaka se konstantno uvećavao, a ustanova od školske 2010/2011. godine počinje sa realizacijom obrazovnih programa srednjeg umjetničkog obrazovanja.
-Danas muzičku školu pohađa 620 učenika koji stiču osnovno i srednje muzičko obrazovanje na odsjecima klavir, gitara, harmonika, gudačkom (violina i violončelo), duvačkom (truba i klarinet), odsjeku udaraljki i solo pjevanju. Muzička edukacija se odvija kroz oblike solističkog i grupnog muziciranja, počev od kamernog orkestra, orkestra harmonika, gudačkog orkestra i horskog pjevanja – navela je Vuković i naglasila da je jubilej prilika da se pomenu imena brojnih koji su doprinijeli razvoju i uspjesima koje je škola ostvarila. Na njenom čelu u proteklim decenijama bili su Tomo Vukadinović, Eleonora Mijušković, Nikola Gregović, Milka Bakoč, Biserka Danilović, Slobodan Čanović, a Vukovićeva je tu od 1999. godine. Ustanova je dobitnik Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i nagrade „18.septembar”. U poslednjih šest godina učenici su sa svojnim mentorima osvojili 21 laureat, 261 prvu nagradu, 229 drugih i 118 trećih nagrada na domaćoj i međunarodnoj sceni. Od toga, na državnim takmičenjima osvojena su četiri laureata, 85 zlatnih lira, 87 srebrnih i 47 bronzanih. Prošle školske godine osvojili su ukupno 83 nagrade, od čega dva laureata, 36 prvih, 24 druge, 14 trećih i četiri pohvale.
– Rad i rezultate prepoznali su Opština Nikšić, Vlada i resorno ministarstvo, koji nam pružaju podršku, a škola je od 2011. godine preseljena u novi, reprezentativni objekat za čiju gradnju je Nikola Koprivica usmjerio značajnu finansijsku donaciju. Civilizacija kojoj pripadamo utemeljena je na dostignućima naučnika i umjetnika. Da bi ovaj svijet opstao i napredovao potrebni su nam stvaraoci. Zato je neophodna puna podrška obrazovanju darovite i talentovane djece. Muzika ne postoji zbog nas, već mi postojimo zbog nje. Ona daje smisao prošlosti i budućnosti – zaključila je Vukovićeva.
Sedam decenija postojanja i rada, istakla je na svečanosti potpredsjednica Opštine Sonja Nikčević, potvrda je uspješnog trajanja.
-Muzička škola sa svim svojim ostvarenim rezultatima, kroz sedamdesetogodišnje trajanje, postala je mjesto okupljanja, razvoja ljepote umjetnosti i nadarenih uspješnih muzičkih stvaralaca. Mnogi od učenika ove škole poznati su i priznati širom svijeta, sviraju i pjevaju u svjetskim koncertnim dvoranama i predavači su na svjetskim konzervatorijumima – naglasila je Nikčević.
U okviru svečane akademije bogat muzički program izveli su đaci svih odsjeka osnovne i srednje muzičke škole sa svojim nastavnicima.

Izvor: Dan.co.me

“Duo classico” kojeg čine mr Dina Desančić (violina) i Safet Drljan (harmonika) nastupili su proteklog vikenda na Kipru, gdje su predstavljali Crnu Goru u okviru manifestacije “Dani crnogorske kulture” u organizaciji CEKUM-a, Ambasade Crne Gore i Udruženja Crnogoraca na Kipru.

Tako su dobili priliku da odsviraju i na međunarodnoj sceni „Vivaldijeva godišnja doba“ – projekat za koji su dobili podršku MInistarstva kulture, nakon brojnih nastupa pred domaćom publikom,.

“Ovo je važna godina za ‘Duo classico’. U martu smo proslavili pet godina postojanja na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, gdje smo ispraćeni ovacijama podgoričke publike, koja znamo da je vrlo zahtjevna. Imali smo koncerte i u drugim crnogorskim gradovima. Ipak, ne postoji veća privilegija i odgovornost nego biti izabran da u okviru svoje branše predstavljate u svijetu svoju zemlju Crnu Goru i svoj grad Bar”, kazala je Dina Desančić za Bar info.

Prevodiocima „Luče” nagrada „Zlatni lik Lovćenskog Tajnovidca”

U organizaciji Udruženja književnika Crne Gore, Književnog društva „Njegoš” i Njegoševih večeri poezije od 12. do 14. novembra na Cetinju, u Podgorici, Baru i Nikšiću održaće se trodnevna manifestacija „Dani Njegoševi”.
Osmi „Dani Njegoševi” počeće u ponedjeljak 12. novembra svetom liturgijom u osam časova u Cetinjskom manastiru, a svečano otvaranje održaće se u 10 časova u Njegoševoj sali. Ovom prilikom prevodiocima „Luče Mikrokozma” biće dodijeljene nagrade „Zlatni lik Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca”, saopšteno je na presu koji je održan u knjižari Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, u Podgorici. O programu manifestacije govorili su selektor Milutin Mićović, predsjednik Udruženja književnika Crne Gore Novica Đurić i književnik Radomir Uljarević ispred NVO „Njegoševe večeri poezije”.
– „Njegoševim danima” štitimo duh Njegoševe Crne Gore. Ova manifestacija nije od juče i međunarodnog je karaktera, a veoma nam znači podrška mitropolita Amfilohija i vladike Joanikija – kazao je, između ostalog, Đurić.
– Kada smo osnovali Književno društvo „Njegoš”, 2004. godine, osjećali smo da će duhovne i kulturne protivrječnosti i konflikti u Crnoj Gori, razrješavati uz pomoć (ili zloupotrebu) Njegoševog djela. I otada raste veliki interes za novim čitanjima i tumačenjima Njegoša, naravno podrazumijevajući ideološka stanovišta koja zastupaju kulturni subjekti, shodno nametnutim podjelama u Crnoj Gori – kazao je, između ostalog Mićović. On je dodao da Književno društvo „Njegoš” uz pomoć velikog broja saradnika sa srpskog, pa i ruskog prostora, imalo je puno posla da u ovom kulturnom ambijentu, nastavi slojevito i realistično tumačenje Njegoša, naglašavajući njegovu aktuelnost u savremenim podjelama u Crnoj Gori, ali nikad ne gubeći iz vida one, nebom osijane visine duha, koji ga izdižu među najveće svjetske pjesnike.
– Dosadašnji programi Književnog društva „Njegoš” i Njegoševih večeri poezije, doprinijeli su koncentraciji duhovne i kulturne energije u Crnoj Gori, situiranju Njegoševog djela u aktuelan kontekst identitetskog preispitivanja, koje je dramatično nametnuto našem narodu, ali su ostvareni i konkretni koraci na planu širenja misije Njegoševog djela u širem kulturnom, posebno slovenskom prostoru. Sadašnje udruživanje već postojećih kulturnih institucija koje su se konkretno bavile Njegoševim djelom, sa UKCG, i istoimeni program „Dani Njegoševi”, moglo bi angažovati dodatne stvaralačke energije, bogatije osmisliti kulturne programe i s većom snagom krenuti u onaj kulturni i duhovni prostor koji je Njegoš obasjao svojim genijalnim pjesništvom – naveo je, između ostalog, Mićović.
Književnik Uljarević je saopštio da je ozbiljan i kvalitetan program osmišljen zahvaljujući zajedničkim udruženim snagamva.
– Javila se potreba da internacionalizujemo priču o Njegošu, i slobodno možemo reći da od strane svjetskih kultura ne jenjava interesovanje za Njegoša. Posebno je važno istaći u svemu ovome da priča o Njegošu ne smije biti zatvorena. Ona ne smije ostati samo u granicama Crne Gore, što je pojedinima i cilj. Stranci koji dolaze na ovu manifestaciju su više nego dragocjeni. To su prevodioci Njegoševog djela – kazao je, između ostalog, Uljarević.
„Dane Njegoševe” podržale su Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka.
A.Ć.

Pjesme u slavu Njegoša

U tradicionalnoj manifestaciji „Dani Njegoševi” učestvovaće Ilja Čislov iz Rusije, Ljubica Rajkić iz Rumunije, pjesnikinja, prevodilac i izdavač dvojezičnog izdanja „Luče mikrokozma” na rumunski i srpski jezik, Andrej Romanov iz Bugarske, Stefani Mekazi iz Kanade, Miroslav Bielik, predsjednik Saveza pisaca Slovačke, Miroslav Demak pjesnik i prevodilac iz Slovačke, Olga Pankina iz Makedonije, Goran Đorđević iz Smedereva, Dragan Lakićević, Selimir Radulović, Živojin Rakočević iz Gračanice, Milan Mihajlović iz Kosovske Mitrovice, Predrag Bjelošević iz Republike Srpske i Miodrag Mića Jakšić. Učestvovaće i pisci iz Crne Gore: Ranko Jovović, Kosta Radović, Ilija Lakušić, Budimir Dubak, Bećir Vuković, Milica Kralj, Višnja Kosović, Andrija Radulović, Radomir Uljarević, Novica Đurić, Milica Bakrač i Milutin Mićović.

Promocija prevoda na ruski, rumunski i bugarski jezik

Skup će prvog dana blagosloviti mitropolit Amfilohije. Besjedom na temu „Minuta bića, vječnost ništožnosti!” okupljenima će se obratiti književnik Milutin Mićović. U nastavku će biti održan pjesnički čas na kome će stihove govoriti pjesnici iz Crne Gore, Srbije, sa Kosova i Metohije, Republike Srpske, Rusije, Rumunije, Bugarske, Slovačke, Kanade i Makedonije. Skup će biti nastavljen istog dana u sali Matice srpske u Podgorici u 18 časova, promocijom prevoda „Luče mikrokozma” (ruski, rumunski i bugarski prevod). Drugi dan manifestacije biće održan u Baru, 13. novembra na dan rođenja slavnog vladike Rada. Promocija knjige mitropolita Amfilohija „Žitije mitropolita Petra Drugog – Cetinjskog Pustinjaka i Lovćenskog Tajnovidca” održaće se u 12 časova dok će tematsku besjedu u 18 časova u kripti Hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru održati književnik Budimir Dubak. U nastavku večeri pjesnici, učesnici osmih „Dana Njegoševih” govoriće duhovnu poeziju u Hramu Svetog Jovana Vladimira.

U zboru svjetskih velikana

Treći dan manifestacije održaće se u Nikšiću gdje će pisce dočekati episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. U sali Parohijskog doma u 17 časova, održaće se promocija knjige Momčila Mićovića „Njegoš u zboru svjetskih velikana”. Nakon koktela, u 19 časova u sali Parohijskog doma, u nastavku programa „Dani Njegoševi” pozdravnu riječ uputiće vladika Joanikije i predsjednik UKCG Novica Đurić, dok će tematsku besjedu održati književnik Radomir Uljarević. U nastavku večeri pjesnici će govoriti pjesme u slavu Njegoša.

Izvor: Dan.co.me

Glumica Marija Vicković odlukom žirija na nedavno završenim Pozorišnim svečanostima „Žanki u čast”, održanim u Rabrovu, dobila je plaketu „Žanka Stokić” za najbolje glumačko ostvarenje. Vickovićevoj je ova nagrada pripala za ulogu Bele u predstavi „Indigo”, produkciji „Smart” studija i pozorišta „Zvezdara teatar” iz Beograda, koju je po tekstu Duška Premovića režirao Branislav Lečić, koji igra i jednu od uloga. Pored njih, u komadu igra i Danica Maksimović.
Uručenje plakete Mariji Vicković obaviće se u Narodnom pozorištu u Beogradu, u terminu koji će naknadno biti objavljen.
Odluku o dodjeli plakete s imenom velike srpske glumice na konferenciji za novinare je saopštila Svetlana Kuzmanović, predsjednica Udruženja građana „Žanka Stokić” iz Rabrova i predsjednica Organizacionog odbora manifestacije 17. Pozorišne svečanosti „Žanki u čast”, u Galeriji savremene umetnosti Centra za kulturu u Kučevu. Kuzmanovićeva je podsjetila da su odluku donijeli članova Umetničkog savjeta u sastavu: Ljiljana Jović, diplomirana istoričarka umetnosti, Bojan Veljković, magistar primijenjenih umjetnosti i Aleksandar Stanković, profesor srpskog jezika i književnosti.
Kako stoji u obrazloženju žirija koji je donio nagradu „u aktuelnom tekstu, pisca Duška Premovića, razvija se savremena priča o životu, svakodnevici, dvije usamljene žene koje izbor puta, kojim će kroz život ići, zbližava”.
– Kriza identiteta, kao bolest modernog društva, temelj je na kome Marija Vicković gradi ulogu Bele, žene koja na putu ka vrhu želeći da gradi karijeru ne bira sredstva često gazeći po drugima poništavajući sebe. Ulogom Bele, glumica, na sceni je otvorila bolna, goruća pitanja za koje generacije mladih žena ne nalaze odgovore. Kroz svojevrsnu igru nadmudrivanja i rivalstva sa starijom i iskusnijom koleginicom, Marija Vicković kroz lik Bele osvjetljava kompleksnost pitanja žena sadašnjice i nesposobnost da se donesu ispravne odluke pod velikim uticajem sopstvenih nadanja ali i pod presijom društva koje nameće drugačije vrijednosti stavljajući ženu u kavez društvenih očekivanja. Raskošnim talentom i suverenom igrom, Marija gradi karakterni lik koji dotaknuvši dno, ostavljena i usamljena, savladava stege društva šaljući poruku i ohrabrenje publici. Marija Vicković, uvjerljivo, dočarala je širok dijapazon karakternih crta i emocija ovog upečatljivog lika. Sa lakoćom, naizgled krhko, a zapravo glumački snažno, kroz čitav komad svojom energijom i glumačkom ubjedljivošću plijenila je scenom – stoji u obrazloženju žirija.
Na festivalu koji se svake godine održava u rodnom selu čuvene glumice Žanke Stokić (1888-1947), osim „Indiga”, prikazane su još tri predstave beogradskih pozorišta: „Pogledi” Gorana Milenkovića, „Istočni anđeo” Ljiljane Lašić i „Pošteni provalnik” Daria Foa. U pratećem programu održane su izložba „Velikani srpskog pozorišta” i promocija romana „Prelest” Filipa Grbića.

Izvor: Dan.co.me

Ovogodišnja selekcija sadrži jedan dio retrospektive filmova, zatim one koji pripadaju ostvarenjima najnovije švedske produkcije, kao i filmove iz regiona, i svi će oni biti prikazivani u terminima od 17.30, odnosno 19.30 sati.

Na programu će biti, između ostalih, i film poznatog autora sa ovih prostora, Emira Kusturice „Na mlečnom putu“.

Kako kažu organizatori cilj ovog festivala, jedinstvenog za Crnu Goru i uopšte Balkan, nije samo da se prikažu aktuelna filmska ostvarenja iz sjeverno evropskih država, već i da se pokaže koje mogućnosti saradnje još postoje, specifičnosti i prirodne ljepote koje naša zemlja ima, kao i da se kroz filmsku umjetnost promovišu i druge vrijednosti – turizam, kultura i tradicija Crne Gore.

„FIFFP je most koji će prikazati filomve koji se ne viđaju često u našim krajevima. Festival je nastao iz potrebe da se bavimo i okrećemo nekim novim temama na filmu. Naziv Forteca (inače naziv za zidine Fortece iznad Prerasta) znači utvrđenje ili odbrana i bavi se odbranom kulturnih vrijednosti i nasleđa. A ljepšeg mjesta za taj doživljaj i stvaranje filmske umjetnosti nema“, poručuju iz organizacije.

FIFFP organizacija je uspostavila odličnu saradnju sa institucijama i pojedincima u gradovima gdje se festival održava.

U Beranama to su Opština Berane i JU „Centar za kulturu”. Saradnici su bili Slobodanka Ivanović, direktorka ove ustanove i Jelena Božović, pomoćnica u opštinskom Sekretarijatu koji se bavi kulturom.

Pored Berana, festival će se održati u Budvi, Baru i na Cetinju.

Izvor: portalanalitika.me

U razgovoru sa Mihailom – Mišom Janketićem, jednim od, nažalost, retkih preostalih bardova naše glume, najmanje sam pričao sa glumcem.

Slušao sam književnika i pesnika, svedoka vremena, čoveka čiji je život počeo strašnom porodičnom tragedijom, čije užasne ožiljke je nosio sa čudesnom snagom, ne mrzeći i postajući veliki.

Slušao sam zemljodelca i težaka koji je duže i lepše pričao o zavičajnom imanju u Tomaševu (nekadašnjim Šahovićima), kosidbi i voćkama nego o svim svojim ulogama, a bilo ih je da ispune celu stranicu novina. Zauvek me je kupio kada smo se prvi put sreli pre gotovo četvrt veka na nekoj književnoj večeri. Sa strašću posvećenika dva sata je govorio o novom motokultivatoru koji je nabavio, ne pominjući ni slovom velike nagrade kojima je tada ovenčan, niti uloge, niti popularnost, ništa… Od njega niste mogli čuti niti ćete čuti ono glumačko: „Kad sam ja igrao Raskoljnikova“, a igrao ga je. „Kad sam ja igrao Ljubu Vrapčeta“, a on ga je igrao onih pet puta dok čuvena predstava „Kad su cvetale tikve“ nije zabranjena… „Kad sam ja igrao Staljina, Ivu Andrića, Živojina Mišića“, a sve ih je igrao… Naigrao se i naživeo igrajući, pa suštom istinom zvone Mišine reči, pozajmljene od nekog njegovog seljaka iz Tomaševa, koga je jednom pitao kako je i koliko ima godina.

– Pitam ga: „Kako si?“, a on kaže: „Eh, kako. Umorim se dok se obujem“. „Nemoj tako, nisi ti još star. Koliko imaš godina?“, a on će: „Ja? Nijednu. Sve sam ih spiskao, do poslednje kapavice“, odgovorio mi je taj moj školski drug. Tako i ja. Jadan je život koji nisi do kraja potrošio. Ne treba tamo nositi ništa.

Ipak, krštenica mu broji osam decenija zbog kojih je morao da rasproda i onaj motokultivator i kose i vile i živo (stoku) i da u svoje selo, ukotvljeno u Vraneškoj dolini, kad mu zdravlje dozvoli, dođe na dan-dva. Koliko da pričesti dušu i olakša joj na obali Ljuboviđe.

– Bio sam letos. Malo. Bilo kišovito neko vreme, a ja tamo više ne mogu da budem sam. Ranije sam provodio po dva i po tri meseca, imao sam i voćnjake i livade i njive i ovce, svašta sam ja tamo radio. Napravio sam i školu glume i amfiteatar, dovodio svoje studente, igrale su se predstave. Učio sam tamo svoje studente da razlikuju biljke, drveće, da slušaju muziku iz prirode. Čovek je prilično osakaćen ako barem neki period života ne proživi na zemlji i od zemlje. Da mogu fizički, i danas bih mogao da živim na zemlji jer znam sve radnje koje čoveku omogućavaju taj život. I da orem i da kopam i da okopavam i da kosim i da vršem i da krunim i da vežem i da berem i da radim kasapske poslove…

Ipak ste otišli drugim putem. Kako je on počeo?

– Ja sam 1956. godine upisao književnost na beogradskom Filološkom fakultetu, gde sam u čuvenoj „četrdeset petici“, koja je bila naša zajednička učionica, sretao i Branka Miljkovića, Božidara Šujicu, Branu Petrovića i mnoge druge velikane pisane reči. Družili smo se u „Poletu“, koji je tada bio tu do Igumanove palate. Tu sam upoznao i crnogorske pesnike i družio se sa njima, pre svega Lesa Ivanovića… Onda smo iz „Prešernove kleti“ prelazili u podrum Doma sindikata gde je pevao Toma Zdravković u belom odelu i crnoj svilenoj košulji. Bilo je to jedno jako bogato vreme, živelo se intenzivno i punim plućima.

Jeste li znali Vitomira – Vita Nikolića?

– Kako nisam. Pio s njim! Bili smo dobri prijatelji. „Nije ovo ljubav, to se ja spasavam, to ja bježim, ženo, tebi u hajduke. Romanijo moja, puna dobrih trava…“. A Branka Miljkovića sam zapamtio kao bledog mladića sa šiljatim nosem i crnim šeširom. Imao je južnjački akcenat, bio je beskrajno zanimljiv. Međutim, najviše sam se družio sa Božidarom Šujicom i Branom Petrovićem. Brana je bio i ostao moj omiljeni pesnik. Zvao sam ga prgavi Irac. Riđ, užasan temperament. Divno je govorio svoju poeziju. Ima jedna predivna priča. Ja sam sa Zlatanom Dorićem vodio recitatorsku grupu u „Špancu“ i bili su tu Vito Dardić, Rale Damjanović i ostali, a jedno veče smo radili poeziju Brane Petrovića. Pozovem ja sve te recitatore i jednog mog pobratima, koji jedini nije recitovao nego je studirao matematiku, na svoje momačko veče u „Manjež“. Eto ti u nekom trenutku Brane i pita može li da sedne. Kažem: „Možeš, ali nećeš podneti ovo što ćeš čuti“. „Šta neću, kako neću…“, galami on, a ja ga posadim do mene i onda oni jedan po jedan, a jedanaest ih je bilo, počnu da govore njegovu poeziju. On se ukočio. I kad je došlo do ovog mog pobratima, koji takođe sedi do mene, Brana skoči i kleknu ispred njega: „Bogom te molim, nemoj i ti. Bar reci da ne znaš ništa“. A ja mu diskretno došapnem jedan stih, ovaj ponovi, a Brana više nije znao šta bi sa sobom.

Dokle ste stigli sa studijama književnosti, otkud posle na glumi?

– Do treće godine. Onda sam otišao na radnu akciju, bio sam udarnik, dobio odsustvo i otišao u internacionalni kamp 21 dan. Tamo sam se zadržao sa jednom prelepom Austrijankom, i kada sam se vratio u Beograd izgubio sam uslov za sledeću godinu. Da bih ponovo imao dom i stipendiju morao sam nešto da upišem i najjednostavnije mi je bilo da odem na Pozorišnu akademiju.

Najjednostavnije? Pa tu je bila, a i danas je, najveća konkurencija?

– Jeste, prijavilo se više od pet stotina, primali su deset. Ali ja sam za to bio spreman, družio se sa pesnicima, govorio poeziju, znao milion stvari. I primili su me. Mislio sam da ću tu biti privremeno i da ću se vratiti da završim književnost. I vraćao sam se, davao ispite, na kraju mi je ostala samo pedagogija i diplomski. Možda me je u glumu odvelo i to što sam radio kao volonter Centra za kulturu Filozofskog fakulteta i u jednom kiosku prodavao karte za sva beogradska pozorišta. Tako da sam svako božje veče bio u pozorištu. Zato mi je gluma i prva pala na pamet kad sam trebao da rešim dom i stipendiju. Posle sam ostao, nekako mi je bilo najlakše.

Nezaobilazna je priča o predstavi „Kad su cvetale tikve“, u kojoj ste dobili ulogu glavnog junaka. Mnogo ste duže trenirali boks za ulogu Ljube Vrapčeta nego što ste igrali u predstavi koja je brzo zabranjena.

– Trenirao sam boks mesecima, i to po šest sati dnevno. Trenirao sam sa čuvenim trenerom Bogdanovićem, koji je jedanput izjavio da sam na kraju slobodno mogao da boksujem za reprezentaciju u polusrednjoj kategoriji.

Šta je istina o zabrani te predstave?

– U suštini to je bio jedan veliki nesporazum. Nije to Tito zabranio, nego drugi u njegovo ime.

Je li on uopšte znao o čemu se radi?

– Znao je, kako nije, jer je jedan od političara koji je gledao premijeru otišao direktno njemu i izvestio ga da je to antipolitička predstava koja na pogrešan način tretira pitanje Golog otoka. Onda je Josip Broz u tom svom govoru u Zrenjaninu rekao tu rečenicu: „Neka oni sade tikvice, olupaće im se o glavu…“, ili već šta je rekao. A šta je zapravo bilo, ispričao mi je jednom prilikom Veljko Milatović kada smo pravili priredbu upravo za Tita i Jovanku u Igalu. Posle te priredbe se Broz raspitivao o meni i on mu je rekao da sam igrao u „Tikvama“. Onda mu je on ispričao kako je u automobilu dok je putovao u Zrenjanin na onaj skup gde će reći ono o tikvama, do njega sedeo Kardelj i nagovarao ga da ne pominje „Tikve“, da se u to ne meša, zameriće mu svet, Evropa. I Tito je crvenom olovkom precrtao taj deo govora, inače odštampan krupnim slovima, kako ne bi morao da ima naočare. Međutim, Tito, kako je otišao u neku digresiju, sve hoće da se vrati napisanom govoru, ali kako je duvao neki vetrić i kako god okrene papire ispadne mu onaj list sa crvenom škrabotinom. Na kraju se on iznervira i kaže „a i te tikvice, bogati…“, i eto katastrofe. U stvari, sve je bilo bizarno. Naravno, krenula je hajka iz Centralnog komiteta da mi sami skinemo predstavu sa repertoara. Na kraju smo mi to uradili, i to je unazadilo naše pozorište za dugo vremena.

Nažalost, poklopilo se da vaša životna priča i sudbina književnog junaka Dragoslava Mihailovića budu gotovo identične. Ljuba Vrapče gubi oca, majku, brata i sestru u knjizi, vi ste ostali bez majke, koju su zaklali četnici, i brata, koji joj je na grudima umro?

– Jeste. Ljuba Vrapče gubi svoju familiju u tom okršaju. Eto, posle četrdesetak godina ponovo igram Ljubu Vrapčeta u Beogradskom dramskom, samo što sad igram starog Ljubu, koji iz Švedske priča svoju priču, a ovi mlađi sad igraju to. Zaboravio sam ja tu tragediju. Mnogo duhovne snage treba da se čovek oslobodi tih strašnih stvari. S tim se ne može živeti, horor je to.

Vi ste se posle prekida te predstave vratili u zavičaj vašeg oca, rešeni da se ne vraćate pozorištu i da živite od zemljoradnje?

– Ja sam to oduvek i želeo. Počeo sam da pravim kuću, obnavljam voćnjak, kupio neke mašine, hteo sam da gajim ovce i pčele. Mislio sam da ću moći bez pozorišta, ali se ispostavilo da nisam mogao. Shvatio sam to posle devet meseci i vratio sam se.

Govorili ste da je ta pozorišna zavesa bila zaklon od surove realnosti koja vam je obeležila detinjstvo?

– Jeste. Kad čovek počne život u tragediji, onda u mladosti stekne užasni strah. Teško se s tim živi i pozorište je bilo idealno mesto da oporavim duhovnost, da se rasteretim i da se, hajde da malo budemo i patetični, na neki način sakrijem od surovosti života. Tako da sam ja u pozorištu pronašao životni put, ostvarujući svoje uloge i uporedo ostvarujuću svoju porodicu. Zapravo, sa svoje četvoro dece sam uspeo da povratim moju mrtvu familiju. Čak sam im davao i ta imena, jer sam smatrao da su moja deca bila dug prema nestaloj mojoj porodici. I povratio sam je, tako da su moja deca sada i unuci.

Često govorite o Crnoj Gori, vraćali ste joj se i bukvalno i u mislima. Kad biste sve sumirali, šta biste rekli?

– U vezi sa ovim stanjem? Rekao bih da su to neki prolazni nesporazumi, samo što se mi tako žustro kačimo. Najstrašnije su svađe i tuče između braće, to je poznato u našem narodu. Drugo, vode se dve vrste politike koje se sukobljavaju po svemu. Da među političarima ima bar malo tolerancije, i sa jedne i sa druge strane, bilo bi mnogo bolje.

Na poslednjim izborima ste podržali gospodina Đukanovića. Kako su reagovali vaši Bjelopoljci?

– Bilo je onih koji su mi zamerili i onih koji nisu, ali ti koji su mi zamerali nisu birali sredstva, ali dobro sad. Nisam ja tim spotom podržao nijednu partiju, nijedno ime. Ja sam samo poručio mojim Bjelopoljcima da oni nisu više političke analfabete i da politika nije samo nacionalnost, vera ili stranka već je i šansa za bolji život. Rekao sam im da glasaju za život i budućnost svoje dece.

Šta je bio vaš motiv da se uopšte oglašavate?

– Zamolili su me da nešto kažem i ja nisam imao otpor da podržim pametnu stvar, nešto što mi se čini uljudnim.

Rekli ste da se politički stav nije promenio otkako znate za sebe niti ste se kome priklanjali. Koji je to stav?

– Ja sam, pre svega, socijalista i demokrata. A ono vreme kada sam ja bio mladi član Saveza komunista, to je bilo nešto najbliže mom političkom poimanju. Drugo, bio sam samo član i nisam imao nikakve druge aktivnosti niti sam ikad pomišljao ni na kakve angažmane. Posle slučaja sa „Tikvama“ bio sam ogorčen, izašao sam iz partije i od tada se više nisam učlanjivao ni u jednu. Tada mi se nije dopalo to partijsko licemerje u koje su nas gurnuli da mi kao sami, kao svesni subjekti, skidamo svoju predstavu s repertoara. I to dobru predstavu, možda najbolju koju smo ikada imali. Tada sam se oprostio od politike i neka sam. Ne fali mi.

Ipak promišljate stvari?

– Daleko od toga da sam apolitičan čovek, ja sam duboko u politici i obavešten sam o svemu što se događa i imam svoje mišljenje. Ne može umetnik biti apolitičan, kao što ne može biti daleko ni od dobra ni od zla, kriminala, ne može ni od politike. Mi se bavimo svim segmentima života, odslikavamo sve što život pruža, a da bi to što vernije radili moramo znati što više o svim tim stvarima. Moramo biti obrazovani, a pod obrazovanjem smatram i poimanje politike i ekonomije. Siromašan duhom ne može biti umetnik i oslikavati život na pravi i pun način.

Čitate sve novine. Kakav je vaš odgovor na ono što iz njih saznajete, osetite li i bes?

– Nemam ja u ovim godinama nikakav bes i odavno sam naučio da čovek ne sme da bude kategoričan i isključiv. Naš život pripada jednom evolutivnom toku a evolucija prolazi kroz razne stupnjeve. Kuda našu duhovnost vodi duhovna evolucija, nisam naročiti prorok da bih znao odgovor na to pitanje.

Jeste li pesimista ili optimista u vezi sa tom evolucijom?

– Moram priznati da sam ja optimista bez pokrića. Optimizam baziram na svojim željama i mislim da bez želja i motiva nema ljudskog opstanka. Nadam se da će ova okrenutost sveta prema sebi pronaći jedan put koji je malo dalje od proste sebičnosti, a to se može postići samo nekom verom, nadom i motivom. U tom smislu sam optimista, a prema ovome što je realno stanje – optimista bez pokrića.

Igrali ste Ivu Andrića, Staljina, Vojvodu Mišića, Kneza Miloša…

– … Josipa Broza Tita, Marka Miljanova, kralja Nikolu, igrao sam toliko njih!

Koga je bilo najteže predstaviti?

– To je delikatan posao jer ljudi o svim tim velikanima koje sam ja predstavljao ima svoje predrasude koje su često daleko jače od nekog realnog života tih ljudi. Bilo je pitanje hoću li ja, stvarajući te likove, ići uz dlaku predrasudama ili ću ih graditi u skladu sa istorijskim činjenicama. Trudio sam se da radim ovo drugo a da bih to mogao ja sam svaki put kad bi trebalo da igram te ljude na radnom stolu imao jednu pristojnu biblioteku knjiga o njima. I onda sam, na neki način, iz tog konteksta mirio te dve stvari. Pomogla mi je jedna debela knjiga, koju sam dobio od jednog mog druga Rusa, u kojoj su anegdote o Staljinu. U predgovoru on kaže kako će, bez obzira na istinu o Staljinovom životu, on u narodu živeti po ovim anegdotama i predrasudama koje su stvorene još za vreme njegovog života i trajaće dalje od istorijskog trajanja njegove ličnosti. To mi je prilično pomoglo.

Kad ste ih igrali jeste li imali neki zazor, dilemu ili ste to prevazilazili glumačkim zanatom?

– Nisam imao tih dilema. Nisam, jer sam o svakom od njih pravio ozbiljne studije. Bilo je nečega u stavu, životnoj filozofiji i prirodi motiva tih ljudi gde nismo bili istovetni, ali to nije bilo od odlučujućeg značaja za moju interpretaciju njih. Više sam sukoba imao praveći neke uloge koje nisu bile vezane za istorijske ličnosti. Recimo, dok sam igrao Raskoljnikova ili Fjodora od Dostojevskog. Više sam imao otpora i unutrašnje borbe da bih osvojio te likove nego kod bilo koga od ovih velikana.

O SINU MARKU

Hoće li vas sin Marko prevazići u glumi?

– Oduvek govorim da ne može čovek nikako biti dobar otac ako mu sin ne bude bolji od njega.

Iz minusa

– Ja sam od života dobio mnogo više nego što sam se nadao, a nešto manje nego što sam mogao. Kasno sam stao na noge. Morao sam da krećem ne od nule nego iz dubokog minusa, tako da je moj skor pozitivan.

Je li ostalo išta za čim ste zažalili?

– Jeste. Ostala mi je žalost što nemam još jedan život da ga provedem na zemlji i od zemlje. Priroda je moj ambijent, ona mi bogati dušu, tek na zemlji sam svoj na svome. Rasprodao sam sve onih teških devedesetih godina, imao sam alate.

Izvor: Blic.rs

Časopis za srpski jezik, književnost i kulturu „Slovo”već skoro 15 godina pokušava stvari staviti na svoje mjesto, upozorava i ukazuje da život naš nasušni izmiče etičkom načelu, da se oteo razumu i lagano odlazi u kulturi porok razvrat i opšti sunovrat crnogorsdke kulture. „Slovo” njegovo uredništvo i autori obraćaju se svima nama na zanimljiv i pitak način čio, te nemametljivo sugestivno, ubjedljivo nudeći alternativu tradiciju i prave, trajne vrijednosti nasuprot „novizmima montegrinstva” svake vrste, koji su okupirali našu stvarnost i življenje. Najmlađima umjesto agresivne internet „okupacije” nudi druge prave zanimacije. Upućuje ih na knjige, igre, čaroliju ljubavne poezije u kojima je ljepota ovog svijeta i života. Odraslima se umjesto politike i politizacije, otuđenosti i urbanizacije preporučuju trajne vrijenosti na kojima se zasniva nauka o vrednovanju, kako bi opet kao nekad, živjeli bez presije i agresije, kako bi se približavali i pomagali, a ne otuđivali i postali stranci jedni drugima, mogla bi biti poruka sa promocije 54. broja časopisa „Slovo”, koji je tematski posvećen jubileju Srpskog rječnika Vuka Stefanovića Karadžića, koji je u organizaciji NVO „Srpski Soko” održan u Herceg Novom.
Govoreći na tu temu mr Gordana Porobić Krcunović, direktor JU „Herceg Fest” naglasila je da je ovaj broj „Slova” veoma značajan. Znalački odabrani tekstovi znamenitih lingvista i književnika od strane urednika prof. Veselina Matovića iz različitih aspekata rasvjetljavaju istoriju i sudbinu Vukovog Rječnika do naših vremena.
– Srpski rječnik je prestavljao, a i danas prestavlja, vrhunski naučni poduhvat. To je istorijska encikolopedija. Riječ istorija ne nalazimo u ovom rječniku, ali nalazimo riječ „pripovjest”, jer je pripovjedačka kultura srpski izvor naših istorijskih hronotopa. Srpski rječnik je etnografska enciklopedija, jer je u njemu predstavljene običaji i duh srpskog naroda. Ono što čini velikim Srpski rječnik je njegova otvorenost prema drugim kulturama. Ovdje se ne radi o pukom tehničkom prevođednju srpskih riječi na latinski i njemački jezik, već o odmjeravanju srpske kulture sa evropskim kulturama.To je rječnik usmenog predanja koje nam otkriva leksičko bogastvo za razliku od Dositejeve prosvetiteljske misije koja je imala za cilj širenje evropskih ideja o društvu i životu u srpskom nrodu. Vukov rječnik nas oslobađa od kulturne inferiornosti. Njegova moć je u njegovoj odbrambenoj snazi koja nas štiti od pretenzija da nas uvuku u zapadnu kulturnu orbitu. U ovom vučjem vremenu, ili vremenu koji su zaposjeli karnevalski bijesovi, kako bi rekao počivši profesor Vuko Velaš, časopis „Slovo” i nagrada „Profesor Vuko Velaš” prestavljaju simbole otpora pravilima življenja i „skrnevalizaciji” prosvete i društva – rekla je Porobić Krcunović.
Veselin Matović govorio je Vuku Karadžiću i njegovom protjerivanju iz kulturnog života Crne Gore. Nijeda institucija u Crnoj Gori neće obilježiti jubilej Vukovog rječnika, naglaio je on.
– To je jedna od najvećih sramota današnje Crne Gore i ovaj broj „Slova”, posvećen je tom jubileju, počinjemo uvodnikom „Crna Goro stara zar ti nemaš srama”, jer nema ništa sramotnije od uklanjanja Vuka Karadžića iz Crne Gore. Sveti Sava, Vuk i Njegoš su tri pojave koje su najveća smetnja savremenoj idelogiji Crne Gore. Ove tri ličnosti su tri ključne tačke za sve što postoji u srpskoj kulturi. Oko njih se sve sabira i oni su postamenti koji se danas progone iz Crne Gore. Vuk i Sv. Sava su protjerani iz crnogorskih udžbenika, a sa Njegoša ne mogu ga zabraniti ali su ga isjekli prema njihovom razumjevanju, pa je unakažen i ispražnjen od pravih suštinskih sadržaja. U udžbenicima Njegoš se pojavljuje kao neki zakašnjeli pjesnik ljubavne poezije, tim udžbenicima nema kome je namjenjen Gorski vijenac. Tamo nema ni jednog stiha o Milošu Obiliću – kazao je on.
On je ukazao da je Vuk svojim radom uveo srpski narod i Crnu Goru u Evropu. Njegova epska poezija i srpski junaci formirali su Kosovski mit, koji je kroz istoriju održao srpski narod ali i Crnu Goru.
– To je razlog što Vuka Karadžića treba skloniti. Vukova knjiga O Crnoj Gori učinila je tu malu hrabru zemlju dostupnu svijetu i podigao je kao niko prije njega njen ugled. Vukovo djelo je za poštovanje. To je zadatak i obaveza i „Slova”. Potezi prema Vuku, Svetom Savi, pa i Njegošu ne umanjuje njihov značaj – oni umanjuju značaj onih koji to rade naše je da im se suprostavimo argumentima. Da se ne služimo njihovim sredstvima. Njihovo oružje je faslifikat, podmetanje, manipulacija, a naša obaveza je dostostojansto i istina – poručio je Matović.

Izvor: Dan.co.me