ODBROJAVANJE JE POČELO 10,9,8,7…
Sa odlaskom Živka Nikolić, kinematografija Crne Gore odlazi u zaborav i
dugo sjećanje. Dok se na svjetskoj sceni traga za novim pravcima mi smo
svjedoci, a i saučesnici, ovog modernog feudalističkog talasa
promiskuitetne umjetnosti.
Bilo je mnogo pokušaja i isto toliko
promašaja da se legendarni Nikolić kopira, ali sa tolikom količinom
kompromisa, dodvoravanja, propagiranja i pocrtavanja u dramaturškom
smislu da je istina, koja je bila suštinska nit ovog reditelja, pisca i
slikara, vješto zaobiđena, dok su u prvi plan isplivali kadrovi
zadnjica, partijskih glumaca, betonskih palata i nabubrelih kompleksa.
Sramota me je do koje mjere su samoprozvane kolege Živka Nikolića,
spremne da ponize umjetnost zarad udobnijih stolica po kafićima Budve i
nezaobilaznog Beograda.
Pozorišna kultura je doživjela još
tužniju sudbinu, maltene ne postoji, a tamo gdje postoji bolje da je
nema. Kada sam upisao Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, u čijem
nazivu stoji drama, dakle pozorište, osjećao sam se kao siroče po tom
pitanju. Na toj glumačkoj klasi generacija 2008/09, geografski smo bili
izmješani, Valjevo, Kragujevac, Prokuplje, Novi Sad, Beograd, jedino sam
ja bio iz Crne Gore i jedino moj grad nije imao pozorište u januaru
mjesecu. Dok su oni diskutovali o predstavama koje su odgledali ili na
kojima su učestvovali, ja sam bio primoran, ne svojom voljom, da se
crvenim i gledam u plafon. Nisam imao živaca da svojim kolegama
objašnjavam da je moj grad postao betonski kavez, cirkus u kome se
umjesto čuvenog „Zeta filma“ nalazi kockarnica, umjesto pozorišne scene
podižu diskoteke, otvoreni amfiteatar na Svetom Stefanu prodaje stranim
investitorima i na njegovo mjesto dolaze restorani i kafići za iće i
piće.
Grad Teatar se pali i gasi na dugme kao da je šporet a ne
ozbiljna ustanova sa dugogodišnjom tradicijom. Moji Budvani su primorani
da čekaju ljeto da bi odgledali neku predstavu i to sve sa zvučnim
efektima komercijalne elektronske muzike obližnjih klubova u vlasništvu
opštinskih drugarica i drugova.
Ministarstvo kulture Crne Gore
funkcioniše po principu „idi mi, dođi mi“. Godišnji budžet ne može da se
poredi ni sa jednom zemljom u okruženju uključujući tzv. državu Kosovo.
Onaj ko bi se usudio da predstavi ministarstvu svoj novi projekat,
prije svega bi morao da zna kako se izgovara slovo Ź, od kad potiče i
kako je nastalo.
Uprava fakulteta dramskim umjetnosti na Cetinju
je uspjela da otjera sve kvalitetne profesore. Svoje studente ostavi na
milost i nemilost, ne obazirujući se kakvi sve talenti propadaju
primorani da rade kao konobari ili šankeri. Ne znam iz kojeg razloga
Demokratska partija socijalista ima toliku želju da uglavi svoju
zadnjicu na fotelju iz koje su dirigovali totalnim uništenjem i progonom
umjetnosti i umjetnika u Crnoj Gori.
Ne želim zbog vas
pojedinaca da odem odavde kao i sve moje kolege, jer me niđe ljepše ne
budi zvuk talas kao ovdje, idite vi, vrijeme je ! Neću koristiti
vremenska ograničenja kao naš premijer Marković, citiram : “ sa
Budvanima ću riješiti problem za 15 minuta”. Ne priliči meni kao
slobodnom umjetniku da ograničavam ni sebe ni drugoga matematičkim
izrazima, sem kada slavim. A rado ću slaviti vaš odlazak i početi
odbrojavanje sa 10, 9, 8, 7…